San o dvorcu : dopustimo djeci da sanjaju kroz knjige

Danas je jedan od onih dana koje bismo svakog dana trebali slaviti, a jednom godišnje tek prigodno obilježavati. Dvadesetog je studenog, sada već davne 1959. godine, Opća skupština Ujedinjenih naroda  usvojila Deklaraciju o pravima djeteta, a istog je datuma, trideset godina kasnije, donijela Konvenciju o pravima djeteta. Prije gotovo četvrt stoljeća djeci smo dali obećanje kako ćemo štititi njihova prava među kojima se ističu pravo da žive i napreduju, da uče i rastu, da budu pošteđena svake vrste nasilja i zlostavljanja. Obećali smo im pomoći da se i njihov glas čuje jer, kao odrasli, smatramo da ćemo poštivanjem svih tih prava, djeci pomoći da ostvare svoj puni potencijal.

            Želimo li djecu čiji će glasovi odjekivati našim svijetom, želimo li da uče i rastu, da izrastu u kvalitetne i konstruktivne članove društva, moramo im pomoći na putu opismenjavanja. A kako bismo im pomogli da savladaju različite vrste i oblike pismenosti, od one osnovne do novih, popularno zvanih „pismenostima 21.stoljeća“, moramo ih naučiti čitati. Na nama je da im čitamo i svojim čitanjem u njihova srca usadimo ljubav prema pisanoj riječi toliko jaku da i sami, kad dovoljno odrastu, rado posegnu za knjigom kao učiteljem, putokazom i dobrim prijateljem u trenucima razonode. Stoga je na nama odraslima veća odgovornost od pukog sjedanja uz dječji krevetić i biranja prve knjige s police, moramo odabrati pravu priču, onu koja će dijete toliko privući i povući u svoj svijet da će tražiti još i da će i samo smišljati nastavke i završetke.

            Znamo da djeca vole bajke, vole priče o neobičnim bićima, vilama i vilenjacima, raznovrsnim šumskim stvorenjima, dobrim kraljevima i lijepim kraljicama i njihovim pobjedama nad zlim vješticama i čarobnjacima. Kako bismo ih, čitajući im, upoznali i s djelićem kulturne baštine, umjesto bajki, pročitajmo im priču iz mitologije. Mnogi od nas znaju priče iz rimske i grčke pa čak i iz skandinavskih mitologija, ali koliko doista poznajemo slavensku mitologiju?

            Nešto  stariji „limači“ o hrvatskoj mitologiji već godinama uče kroz Priče iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić i zasigurno će vam bez poteškoća ispričati ponešto o Regoču i Kosjenki, ribaru Palunku, Suncu djeveru i Nevi Nevičici, Lutonjici Toporku, Domaćima i ostalim fantastičnim bićima. No, sada i najmanji, oni što su sada slušatelji priča i tek će postati čitatelji, mogu uživati u pričama iz hrvatske mitologije. Autorica Blanka Pašagić na 52 je stranice ispričala devet kratkih priča iz hrvatske mitologije povezavši ih u San o dvorcu : hrvatsku mitologiju za malene. Sve započinje, kako i sam naslov kaže, snom o dvorcu jednog kralja, kralja koji je bio toliko dobar da su ga nazvali Zlatanom. A taj je Zlatan sretno živio na svom oblaku do trena kad je poželio imati vlastiti dvorac i, zbog spoznaje da nema takvu građevinu u svom vlasništvu, suzama je gotovo poplavio Patuljkograd. No, mudri mu je patuljak Tin, podastrijevši mu nedaće s kojima se susreću njegovi rođaci, stanari dvoraca, ukazao kako imati vlastiti dvorac i nije tako sjajno kako se mladom kralju isprva učinilo te je on od nauma i plakanja odustao, a autorica je svoje male čitatelje mudro uvela u ostale priče, navodeći imena i rodbinske povezanosti gotovo svih likova što će ih čitatelj na putu kroz knjigu upoznati. Djeci će se svidjeti priča o Ledanu i Vesni, mitoloških personifikacija borbe proljeća sa zimom, divit će se junačkom kralju Svanimiru i smijati malenom biću zvanom Črt, čovječuljku koji voli biti opak, no kihne li tri puta pretvara se u Dobrimira i, dok sunce ponovno ne zađe za Neven-planinu, prava je poslušna dobrica. Mali romantičari posebno će zavoljeti priče o morskom kralju Korabu i vili Koraljki koja se zbog ljubavi s Velebita spustila u morske dubine. Smijat će se porazu zle vile Liburane i hvalisavoj hrabrosti Domagojevoj, a svima će, pa i odraslim „pričalicama“ ovih priča, zanimljiva biti priča o stvaranju Zlatanova djeda, kralja Svaruna i njegovu pronalasku prave ljubavi u kraljici Koledi čije ime nose „koledarice“.

            Iako su donekle povezane, priče se mogu čitati i svaka posebno te su stoga, osim za čitanje knjige u cjelosti, pogodne i za čitanje priče prije spavanja kada malenim slušateljima koncentracija nije tako snažna. Autorica je, premda se svaka od priča proteže na svega nekoliko stranica, uspjela dočarati odnose među likovima, ocrtati obrise njihovim osobnostima i udahnuti im život. Na tako skučenom „terenu“ uspjela ih je navesti da se smiju, da plaču, da budu hrabri i da se boje, da smišljaju kako biti opaki i da se predaju u borbi s dobrom. Ono što odrasli počesto zaboravljaju pišući za djecu, Blanka Pašagić nije zaboravila. Dječja je mašta golema, neiscrpna, ona je poput velike šume gustih krošanja u kojoj će se djeca stotinu puta u danu izgubiti i dvostruko puta više od toga pronaći iz nje izlaz. Uvijek nov i drugačiji, naravno. I stoga djeci nije potrebno uvijek „servirati“ gotovu, potpunu i jasno iscrtanu priču, njima je dovoljno pružiti pažljivo i kvalitetno iscrtane konture, pružiti im osnovnu priču koja će pobuditi njihovu znatiželju i navesti ih da i sami požele postati Svaruni i posjetiti Zemlju nebeskih planina, makar i samo prije no što utonu u san.

            I tako, razvijajući njihovu maštu i kreativnost, učimo ih misliti, pomažemo im na najbolji mogući način da i oni jednog dana te vrijednosti prenesu dalje osnažujući time društvo na najjednostavniji, a opet najbolji i najljepši mogući način.

Advertisements