Princeza i kraljica – o mladim danima Katarine Aragonske

Uvriježeno je mišljenje kako ljudi povijest smatraju dosadnom. Čak i kada se odluče život posvetiti njenu proučavanju vjeruju kako smo tek mi, moderni ljudi, izumili zabavu i kako prije nas nije bilo ničeg osim pukog sivila razbijanog zvukovima borbe iz neprekidnih ratova ili šaptom dvorskih dama u hladnim i mračnim dvorcima. S druge strane, povijesna fikcija jedan je od najpopularnijih književnih žanrova. Naravno. Jer mi, moderni ljudi, na taj način dosadnoj povijesti nesebično darujemo komadić za nas tako karakteristične aure veselja, smijeha, zabave i zanimljivosti. A, koliko god ona dosadna bila, mi ipak volimo znati ponešto o svojoj prošlosti. I ako umjesto ulaganja godina i godina iščitavanja arhivskih zapisa možemo pročitati nekoliko knjiga, zašto ne?

            U toj su nam povijesti, ovisno ospolu, najdraža odredišta dvorci, prekrasni u svojoj raskoši, s golemim dvoranama i bogatim knjižnicama ili bojna polja, blatnjava i prepuna zaglušujućih zvukova bitke, a kao suputnicima se najviše veselimo moćnim kraljicama, lukavim spletkarima i spletkaricama ili odvažnim vosjkovođama. Kako li će nas onda samo obradovati priča u kojoj ćemo dobiti sve to – u jednoj osobi.

            Katarinu Aragonsku povijest je upamtila kao najmlađe i najdraže dijete Izabele Kastiljske i Ferdinanda Aragonskog i prvu od šest žena engleskog kralja Henrika Osmog. Više od same povijesti, njeni su je suvremenici upamtili kao obrazovanu i odvažnu ženu, kraljicu koja je pero lako mogla zamijeniti mačem, a ukras za glavu vojničkom kacigom. O njenu su životu napisane brojne knjige, biografije, romansirane biografije, znanstvene studije, a svojim je životom, za čijeg je trajanja bila i prva žena na veleposlaničkom mjestu, služeći kao španjolska izaslanica na engleskom dvoru prije no što je postala kraljicom, nadahnula Jeana Luisa Vivesa na pisanje kontroverzne knjige Obrazovanje kršćanskih žena. Jasno je stoga kako niti kraljica povijesnih romana, suvremena izvjestiteljica s Tudorova dvora i ponajbolja pratiteljica na putovanjima kroz novovjekovnu Englesku, Philippa Gregory, nije mogla propustiti priliku za portretiranje odlučne princeze i moćne kraljice, ali i žene čiji su život obilježile mnoge tuge.

            Učinila je to u romanu, u nas pomalo nespretno prevedenom kao Princeza i kraljica. Izvorni naziv, The Constant Princess, mnogo bolje već samim naslovom ocrtava snažnu i postojanu Katarininu želju za engleskim prijestoljem, neuništivu želju koja joj je katkad, u mladim danima, služila i kao mantra i kao misao vodilja.  Ondje Katarinu upoznajemo kao španjolsku infantu Catalinu, djevojčicu rođenu i odraslu u vihoru rata, djevojčicu koja je, otkad pamti, odgajana kako bi jednog dana postala nasljednicom engleskog prijestolja, prvo kao princeza od Walesa, a potom i kao engleska kraljica. Nakon vremena provedenog u prekrasnoj Alhambri, gdje je Catalina sa svojom obitelji i dvorskom svitom uživala u svim tekovinama tako omražene maurske civilizacije, dolazak u hladnu Englesku, bez sunca, tekuće, a kamoli tople vode i u društvo ljudi manjkavih higijenskih navika, bio je za nju pravi kulturološki šok. No, ono za što je pripremana od svoje treće godine – udaje se za Artura i spremna je preuzeti svoju dužnost. Između dvoje mladih supružnika ubrzo se javlja jaka i strastvena ljubav i baš kad se čini kako ništa ne može stati na put njihovoj sreći, princ Artur umire od neizlječive znojne groznice, ostavivši Katarinu s obećanjem koje će odrediti cijeli njen život.

            Priče o Tudorima Katarinu Aragonsku često predstavljaju kao kraljicu u zrelim godinama, punu tihog inata i prkosa, postojanu u vjeri u Boga i dostojanstvenu u vlastitoj nevolji, suočenu s najvećim skandalom onoga vremena, poništenjem braka i kraljevim vjenčanjem s njenom nekadašnjom dvorskom damom  Anne Boleyn. Philippa Gregory učinila je upravo suprotno i  Katarinu je prikazala još u doba kada je bila Catalina, mlada španjolska infanta, princeza udovica s voljom i ambicijom toliko snažnima da se katkad činilo kako će zatrti čak i njene nagone za preživljavanjem. Jer postojalo je vrijeme kada ostarjela i pobožna kraljica nije svoju sudbinu prepuštala samo u Božje ruke već je, uz molitvu, danonoćno radila na osmišljavanju plana za dolazak na prijestolje pritom se služeći sitnim lukavstvima, ponekom spletkom, ali i velikom laži koja će je pratiti cijelog života.

            Katarina Aragonska kakvom je opisuje Philippa Gregory vrijedna je divljenja, pred sebe je postavila jasan cilj i nije se pokolebala čak niti kada su drugi odustali. Mlada Catalina možda nije bila spremna razarati brakove, poput svoje kasnije suparnice, ali bila je spremna učiniti štošta ne bi li na prijestolje došla i, još važnije, zadržala ga.

            Važno je napomenuti kako, unatoč izuzetno pitkom, jednostavnom i laganom, a opet uvjerljivom stilu koji krasi Gregoryno pisanje, ova knjiga pripada domeni fikcije. Zasnovano je na stvarnim povijesnim osobama i događajima, ali „rupe“ u povijesnom sjećanju vješto je ispunila autoričina mašta. Ipak, nepobitna je činjenica kako je Katarina Aragonska bila moćna i mudra žena, jedna od rijetkih i sposobnih i željnih vlasti. Autorica je prikazuje kao vladaricu ispred svog vremena, ženu koju je osobna tragedija navela da, u tišini svojih odaja, promisli o međureligijskom dijalogu i prihvaćanju drugih i njihove različitosti.

            U tom momentu Katarinu možemo shvatiti kao metaforu. Jer možda nam kao čitateljima autorica pokušava poručiti kako se povijest neprekidno ponavlja i kako, dok ne shvatimo ono što je na stranicama knjige shvatila ova mudra žena, nećemo biti mirni. Ma koliko bili uvjereni da smo odmakli od učenja i tekovina ranog novog vijeka.

Advertisements