Jednostavno – Guraj

Nasilje nikad nije odgovor. Bar su nas tome učili. A opet, kao da nas okružuje svijet u kojem je nasilje ne samo odgovor. Vrlo često, ono je i pitanje. Pa se na sitne provokacije odgovara nasiljem, na neuspjele pregovore odgovara se nasiljem. Vršnjačko je nasilje poprimilo razmjere mnogo šire od koškanja na školskim hodnicima, a prijetnje poput „vidjet ćeš ti poslije škole“ rijetko se shvaćaju olako. Nije to više samo nasilje među dječacima, prešlo je spolnu barijeru pa su i djevojke perfidne metode psihičkog zlostavljanja i zlobnog širenja glasina zamijenile ništa manje brutalnim, uličnim stilom borbe.

            Neprocjenjiva je, stoga, utjeha, bez obzira na to radi li se o žrtvi ili promatraču, pobjeći u sigurnost vlastitog doma. Utjeha, ali kako saznajemo iz statistika što se i ove godine, na dan kada malo glasnije progovaramo o nasilju nad ženama, crne tjerajući nas kao društvo da se posramimo, i luksuz. Jer za mnoge djevojke i žene najgore se odvija upravo iza zatvorenih vrata. Vrata što za jedne znače sigurnost za druge znače stravu.

            Zatvorena su vrata njene djevojačke sobe još od najranijih dana stravu izazivala i u Precious Jones intenzitetom jednaku onoj što ju je osjećala Sapphire, autorica priče Guraj. Obje su žene bile žrtve seksualnog zlostavljanja vlastitih očeva. U Preciousinoj priči ispričanoj u prvom licu gotovo i nema mjesta za vrijeme prije no što ju je otac počeo posjećivati noću, bilo je to tako davno, još u najranijem djetinjstvu. Šesnaestogodišnja je djevojka, naime, već majka jednog djeteta, trogodišnje djevojčice, a drugo dijete samo što nije došlo na svijet. Oba su djeteta, kako neuvijeno kaže, djeca istog čovjeka čije ime stoji i u njenu rodnom listu u rubrici „otac“. Tu je istinu Precious izrekla i pred ne toliko šokiranim bolničarima nakon rođenja male Mongo. Bilo je to dovoljno da njen otac napusti nju i majku (iako je oduvijek imao „bijelu“ obitelj i s njima tek povremeno provodio vrijeme) pa je Precious suočena i s izljevima bijesa svoje psihički nestabilne majke u kojoj djevojka ni ranije nije pronalazila podršku. Majka je za nju prije predstavljala još jednu zlostavljačku figuru, tek nešto „blažu“ od oca.

            Njena je priča teška (i postat će samo teža), ali nije i glavna priča kroz koju ona „gura“. Naime, nakon što trudnu djevojku, „za njeno dobro“, navedu da napusti redovito školovanje ona se uključuje u program alternativnog učenja „Učim te/Učiš me“ i odjednom se nađe u razredu s grupom djevojaka čije su priče kudikamo teže od njene. No, umjesto da jedna drugu vuku na dno svojim tugama, one si pomažu, podižu jedna drugoj samopouzdanje i uče se koliko su, zapravo, važne. Vođena nježnom, ali čvrstom rukom svoje učiteljice Blue Rain Precious će, na putu prema opismenjavanju, naučiti i mnoge važnije životne lekcije.

            Potporu izostalu u roditeljskom domu osjetit će u grupi različitih priča i karaktera, grupi koja vjerojatno ne bi opstala da svaka od djevojaka nije imala isti cilj – tegobama unatoč održati glavu iznad vode i udahnuti punim plućima. Ta će joj potpora pomoći da se i sama osnaži jer, grubom rječniku i kamenom stavu unatoč, ova je djevojka ranjiva, ranjivija no što bi itko mogao zamisliti promatrajući je sa strane. Paralelno s rastom i širenjem njena rječnika, rastu i šire se i njeni vidici i u njenu svijetu odjednom ima dovoljno mjesta i za one što ih je dotad, rado ih i spremno diskriminirajući, bez razmišljanja odbacivala.

            Baš kao što Precious nije žrtva nasilja koju ćete sažalijevati (niti bi ona vaše sažalijevanje tražila) tako niti Guraj nije knjiga s apsolutnim i sretnim svršetkom. Pročitvši posljednji redak nećete se osjećati bolje, ali je isto tako nećete olako zaboraviti. Jer Precious od vas ne traži čak niti da je razumijete, ona vam samo želi ispričati priču, iz svog ugla i onako kako to ona najbolje zna, grubo i glasno, uz mnogo pogrešaka (gramatičkih, pravopisnih kao i poneku životnu). Želi da je čujete, da otvorite svoje uši i za glasove neprivilegiranih, glasove koji nemaju priliku biti pojačani mikrofonom, ali vi znate da oni postoje i čujete ih u odjecima oko sebe. Ona je hrabra i želi da i vi budete hrabri. I poručuje vam da ništa nije tako gadno da ne bi moglo biti gore. Svojom pričom kao da poručuje – čak i kada misliš, dragi čitatelju, da si dosegao magičnu granicu nakon koje gore ne može, digni glavu i jednostavno – guraj!

Advertisements