Damen kapric – nesvakidašnja priča o hrvatskoj svakodnevici

Muško-ženski odnosi. Eh, ti muško-ženski odnosi… po mišljenju stručnajaka čas mogu pa ne mogu biti prijateljski, ponekad je poželjno da se okružimo prijateljima suprotnog spola, a u slijedećem je trenu to za nas štetno. Pa prebiremo po policama knjižare ili se sakrijemo među redove knjiga u knjižnici i čeprkamo po self-help ili, kako joj moja draga prijateljica tepa, psihološkoj literaturi. No, od muško-ženskih postoje i kompliciraniji, žensko-ženski odnosi. Tek što formiraju odnos s majkom, mlade žene kreću u oblikovanje kudikamo slojevitijeg odnosa sa svekrvom.  Ne smijemo zaboraviti niti odnose među prijateljicama pa i onim prijateljicama koje nisu toliko prijateljski nastrojene, ali su daleko od neprijateljica… I onda kažu da su žene nježniji spol… Nikakvo čudo stoga da su kaprici u nazivu kolača i novog romana Ankice Tomić upravo – damski.

            Ipak, uovu složenu, zapetljanu, čvrsto stegnutu i preko svake mjere začvoranu mrežu svih vrsta odnosa, također znanu i kao život, upetljati su se dali i poneki od muškaraca pa u literarnom Damen kapricu mnogo teatralne napetosti dugujemo upravo njegovim muškim likovima. Vesna je novopečena supruga, tridesetineštogodišnjakinja, diplomirana ekologinja, Splićanka zaglavljena u Zagrebu. Umjesto posla za kojim bezuspješno traga, u metropoli ju je zadržala ljubav (ili bar osjećaj ljubavne navike) prema Igoru, njenu novopečenu suprugu, zaposlenu tridesetneštogodišnjaku koji je od oca naslijedio dozu pasivne agresije, a od majke okrenutosti k samom sebi. Kao svaka mlada snaha, Vesna  se pokušava oduprijeti pokušajima apsolutne kontrole i pretjerano zaštitničkog ponašanja Igorove majke Nevenke koja, kao svaka dobra svekrva, nevjesti na sve načine pokazuje kako je ona (nevjesta, u ovom slučaju Vesna) tek još jedan član njene obitelji jer svog dragocjenog sina (u ovom slučaju Igora, još k tome jedinca) ne namjerava, nakon godina obuke, olako pustiti da zasnuje vlastitu zajednicu. Igor, uhvaćen u situaciji „između čekića i nakovnja“ i sam pokušava spasiti vlastitu kožu, a od oca Tihomira, ne odveć karakternog pasivnog agresivca niti očekuje niti dobiva podršku. Dodatnu notu „fili“ ovih Damskih hirova daju Damir, Igorov najbolji prijatelj i vjenčani kum s kojim je Vesna još davnih dana popila piće na jednom dejtu (Igoru to piće nikad nije „sjelo“), Elvira, Vesnina najbolja prijateljica i kuma koja bi rado s kumom otplesala i mnogo više od plesa na vjenčanju, Karlo, devedesetogodišnjak sa stanom na Zelenom valu (mjesto tog starca u životima glavnih likova, sumnja se,  mnogo je upečatljivije od sporednog lika) i Irena/Roxette, dama čije umjetničko ime i više no dovoljno govori o njenoj profesiji. Kad otpočne bitka za rješavanje stambenog pitanja mlađih Bilićevih, radnja se zahuktava u filmskoj maniri, a obiteljske tajne, sumnje, previranja i predbacivanja izviru iz rupa u zidovima, iza savršeno uglancanih satova, iz zaključanih škrinja i svih ostalih površina podobnih za njihovo sakrivanje…

            Pravilno dozirana filmičnost ovom tekstu daje prijeko potrebnu dozu napetosti bez koje bi priča o životima šestero ljudi koji nisu nužno povezani, ali im se putevi povremeno isprepliću, bila jednostavno suha. Neki će autorici možda predbaciti mjestimice nedefinirane i pomalo labave prijelaze iz situacije u situaciju kao i izostanak podjele radnje po poglavljima, no prepustite li se priči u potpunosti i dopustite li da vas uvuče u svoju mrežu, uvidjet ćete kako je taj „slobodni prostor“ vrlo lako nadopuniti vlastitim interpretacijama, dajući priči osobni „štih“.

            Baš kao i kod pripreme kolača,  za svaki recept postoji osnova koje bi se bilo dobro držati želimo li uspjeti. No, još je bitnije ostaviti trag, neki svoj osobni pečat kojim ćemo razbiti monotoniju i dobiti na „okusu“. Poruka? Pogrešno bi bilo reći „Poruke nema“. Uvijek postoji. U ovom slučaju, ona je i gorka i slatka istovremeno. Jer, ma koliko kolač (život) bio jednostavan, uvijek možemo pogriješiti. I ma koliko se monotonim činio, uhvatimo li pravi zalogaj, čeka nas rapsodija okusa. I u tome treba znati uživati. Jer konce ionako najčešće vuče netko drugi.

Advertisements