Tu sam pred tobom – jednostavna ljubavna priča koja to zapravo nije

Svaki knjigoljubac zna kako ne valja suditi knjigu po koricama. Nova je, pak, lekcija kako knjigu ne valja suditi niti po kratkom sadržaju na poleđini. Baš kao i ovitak, i on ponekad može zavarati. Slučaj je to i s pričom Tu sam pred tobom britanske spisateljice Jojo Moyes.

          Poklonite li kratkom sadržaju trenutak pažnje, otkrit će vam se kako je Louise Lou Clark tek obična, jednostavna djevojka, nedavno izgubila posao u lokalnom kafiću, kojim je bila izrazito zadovoljna te kako je Will Traymor imućan muškarac bogatog životnog iskustva u čijem ga je prikupljanju omela teška prometna nesreća, prikovavši ga za krevet i učinivši ga ovisnim o tuđoj njezi. Njihovi će se putevi ispreplesti u trenutku kada Lou postane Willova osobna asistentica što će imati jak utjecaj na oboje i naposljetku im donijeti avanturu života. Pročitavši to, čitatelj će pomisliti kako pred sobom ima tek još jednu ljubavnu priču čiji kraj je lako predvidljiv. Ono što vam sinopsis neće otkriti jest da je čitanje ove knjige prvorazredna i izvanredna avantura u koju ćete biti uvučeni sasvim polako, a ona će se, zauzvrat, poput zvrčke Harryja Pottera, otvoriti na svome završetku.

          Priči se, kao i autorici, mora priznati jednostavnost i vještina izbjegavanja zamki patetičnosti kojom vrlo često bivaju zahvaćene ljubavne pripovijesti. Umjesto toga, čitatelju se nudi tekst prošaran najrazličitijim emocijama, vrckavost i dinamična ležernost u trenu mijenjaju mjesta s tugom, zdvajanjem i osjećajem nemoći i time savršeno oslikavaju stanje u kojem se likovi nalaze. No, čitatelj će uskoro otkriti kako ovo nije tek obična ljubavna priča, a pozadinsko je stanje poprilično teška; Will, svjestan života kakav je nekoć vodio, ne pristaje na mrvice i želi da nad njime bude provedena eutanazija. Upravo stoga, u nadi da će na njega prenijeti malo svoje životne vedrine, obitelj unajmljuje Lou. No, na tom putu Lou shvaća koliko je malo uistinu živjela i, uz Willovu podršku, odlučuje i sama krenuti nekim za nju dotad nepoznatim, putevima ne bi li naučila živjeti. Samo i jednostavno živjeti.

          Upravo taj trenutak uvođenja eutanazije čini priču drugačijom. Zapanjujuća je i iznimna lakoća kojom autorica na nju skreće pozornost dotad posve opuštenom čitatelju. Pitanje eutanazije vjerojatno ne biste očekivali u ljubavnom romanu, ali znači li to da ono tamo ne pripada? Ne očekujete niti tinejdžersku trudnoću u romantičnoj komediji niti rađanje ljubavi na onkološkom odjelu, ali takve se stvari događaju. A neke su situacije, događaji pa i pitanja u životu dovoljno teški sami po sebi i pogledati ih pomalo rasterećeno, bez obvezujućih stručnih termina ili moralističkih rasprava, doista je oslobađajuće.

          Stoga, pristupite li joj otvorena srca, ova će vas knjiga mnogočemu naučiti. Prije svega, shvatit ćete koliko je važno uživati u ljepoti putovanja, čak i kada cilj nije onakav kakvom ste se nadali. Shvatit ćete koliko možete naučiti čak i od onih, u samom početku, „otpisanih“ i, najviše od svega, zavoljet ćete život na posve nov način. Jer to je ono što Jojo Moyes, iako se to na prvu ne bi reklo, čini u ovoj knjizi, slavi život i svee njegove ljepote, suptilno podsjećajući na ograničeno vrijeme svakoga ponaosob i upozoravajući da to vrijeme što kvalitetnije iskoristimo. A za svakog od nas život je ovdje, baš tu, pred nama.

Advertisements