Kako preskočiti Božić

Jeste li i vi, poput momaka iz benda Blink 182, „umorni i siti od božićnog veselja“? Dok je nekima prosinac  najdraži mjesec u godini, postoje i mnogi koji bi ga rado prespavali; božićne ih pjesmice izluđuju, od nasmijanih im se lica plače, a kombinaciju crvenog i krzna ionako nikad nisu previše voljeli. Pokriti se dekicom i pričekati da prođe za njih bi bilo savršeno. A preskočiti cijelu stvar? Blagdanomrsci sigurno mislee kako bi to bilo ostvarenje snova. Ali kako to izvesti? Kako preskočiti Božić? Od svih na svijetu zapitao se to i majstor pravnih trilera John Grisham u za njega netipičnoj knjizi koja će vam pokazati kako je Božić zakon kojem ne možete umaći.

            Luther i Nora Krank glavni su junaci ove priče, dobrostojeći par iz elitnog američkog predgrađa, Luther je knjigovođa, a Nora se bavi dobrotvornim radom. U garaži njihove velike kuće ima mjesta za dva automobila,  njihova je dnevna soba već tradicionalno poprište velike božićne svečanosti, a na njihovu se krovu u blagdansko doba smješta veliki, snjegović na napuhavanje. Ta je tradicija održavana još od vremena kada je njihova, danas 23-godišnja kći Blair bila mala. Ali Blair je odrasla i ove godine nakon Dana zahvalnosti odlazi u Istočni Peru. U uvjetima nezamislivim njenim roditeljima, bez struje, vode i telefona, dočekat će Božić, a sve to kako bi kao volonterka sudjelovala u programu opismenjavanja malih Peruanaca. Pomalo mrzovoljni Luther njen odlazak doživljava kao „okidač“, točku nakon koje i njihova proslava Božića dolazi u pitanje. S Blair daleko od kuće gubi se nota božićnog, obiteljskog, zajedništva, a goli konzumerizam izaziva kod Luthera gotovo alergijsku reakciju. Stoga on i Nora odlučuju preskočiti Božić tako što će se baš na Badnjak uputiti na krstarenje Karibima i vratiti se tek iza Nove godine.

            Pomislili biste kako takva banalna odluka ne može izazvati val reakcija, posebice ne negativnih, ali prevarili biste se. Krankovi su zbog svoje bezbožićnosti odjednom izloženi bojkotu donedavnih prijatelja, maltertiranju susjeda, malim noćnim napadima i cjelodnevnim prosvjedima u vlastitom dvorištu. Osim bez čuvene božićne zabave kod Krankovih, susjedstvo ostaje i bez njihova snjegovića, a samim time i bez pobjede u natjecanju za najbožićniju četvrt. A to je nešto što susjedstvo ne oprašta olako. Čini se kao da je svijet oko njih zahvatila jedna sasvim drugačija vrsta božićnog ludila, onu koja u ustima ostavlja okus nimalno sličan božićnim kolačićima i manje je simpatična od veseljaka koji ulicama viču „ho-ho-ho“ nasmijana lica. Hoće li Luther i Nora naposljetku pobjeći od svog tog božićnog ludila i spasiti se u miru i tišini brodske kabine ili će bučni i nametljivi susjedi pobijediti? Možda će, iz nekih neočekivanih razloga, Krankovi u posljednji čas promijeniti planove?

            Bez obzira na konačni ishod ove anti-božićne priče, ni božićoljupci ne mogu kroz nju proći i ne zapitati se jesmo li možda, makar malo, pretjerali u svojim izljevima božićnog veselja? Užurbani nas ritam melje, samo najsretniji imaju vremena za zajednički ručak „s nogu“, a o zajedničkom okupljanju za stolom slušamo od svojih baka, ali tako rijetko i sami imamo priliku za njega. Božić je savršena prilika za dašak obiteljskog zajedništva, za ručak dulji od 15 minuta i za vrijeme posvećeno samo nama, ali moraju li doista cijeli gradovi odjenuti božićne boje, jesu li preglasni zvukovi božićnih pjesama doista potrebni i mora li doista sve vezano uz proslavu ovog blagdana dobiti novi naziv uz neizostavni pridjev „božićni“ pa tako imamo božićnu pečenku, božićno vino, božićna šunka, božićna čokolada kada se ni po čemu ne razlikuju od „običnog“ vina, čokolade, šunke… I tako naše božićne proslave, umjesto mirnog i ugodnog obiteljskog okupljanja postaju konzumerizmom obojene, užurbane utrke s vremenom, pripremamo gomile hrane koju nećemo pojesti i ljudima čije nam društvo baš i ne godi, ali snama su jer, eto, „to je red“. Naporne i dugotrajne pripreme koje postaju više obaveza no čisto zadovoljstvo da i ne spominjemo. Iz tog kuta promatrano, blagdansko svjetlo i ne sjaji istim sjajem, zar ne? I postaje jasnije zašto bi netko poželio preskočiti Božić.

            Majstor pravnih trilera John Grisham vrlo se dobro snašao i na skliskom terenu bajkovitog božićnog kaosa miješajući humor s ironijom, smijeh sa nevjericom i euforiju s razočaranjem u pravilnom omjeru kako bi nam svima pokazao dokle smo, u svojoj božićnoj (ali i svakoj drugoj) euforiji spremni ići, nesvjesni ljudi iz svoje okoline i neosjetljivi na njihove želje i potrebe. Jer mi, kao većina, želimo isto; drečave božićne ukrase i preglasnu božićnu glazbu na svakom uglu. Pretvaramo se u božićne diktatore i pod svoju diktaturu želimo podvesti svakoga i oštro kazniti drznike koji joj se protive. A baš kao što nam je dokazao da je Božić zakon kojem nitko ne može izbjeći, ovom nam je pričom Grisham pokazao (ili nas podsjetio na) zadovoljstvo jednostavne proslave Božića, na ljepotu zvuka iskrenog smijeha i toplinu kojom samo iskrena lica mogu zračiti. I to je, kao da nam šaljivo mašući prstom poručuje autor, pravi duh Božića. Nemojmo to zaboraviti.

Advertisements