Klub božićnih kolačića

Božićna trpeza nezamisliva je bez nečeg slatkog. Odmahujete glavom i kažete „Od kolačića se nitko nije najeo“. Istina, ali, promislite li malo bolje, ti slatki zalogajčići imaju višestruku ulogu na blagdanskom stolu jer, osim što služe kao zalogaji koje ubacimo „u prolazu“ , lijepo oblikovani i pažljivo dekorirani keksi i kolačići uređenju stola daju osobnu notu kakvu ne može nadmašiti niti jedan kupljeni ukras. No, koliki među nama doista uživaju u pripremi tih slatkih čudesa, a koliki se izgube u svim tim silnim receptima, sastojcima, vrstama tijesta i kremama? Kad se na Badnjak okrenete oko sebe i ugledate sav taj nered, zamrljane pločice, hrpu neopranog posuđa u sudoperu i tijestom uprljane radne površine, ne požalite li što ove godine svoje kolačiće niste nabavili u dućanu? Posebno ako sve nije ispalo kako ste zamislili.

            Možda i ne biste priznali na glas, ali to vam se sigurno dogodilo bar jednom. I zato će vam ideja koja 12 michiganskih žena iz Ann Arbora spaja u Klub božićnih kolačića još primamljivije zamirisati. Samoprozvane maherice za kolačiće u njihovoj izradi, naravno, uživaju, a „štos“ je u tome što za godišnju klubašku zabavu koja se održava prvog ponedjeljka u prosincu (ili drugog, ako prvi slijedi odmah iza Dana zahvalnosti) u kući glavne maherice svaka od njih mora pripremiti po 13 paketića kolačića. Tako, pripremajući samo jednu, po završetku zabave svaka od njih odlazi s 12 različitih vrsta kolačića. Što se događa s trinaestim paketićima, pitate se? Maherice ih poklanjaju obližnjem hospiciju kako bi i oni čiji je život na zalasku, kao i njihove obitelji, u blagdansko vrijeme osim u toploj riječi i iskrenom zagrljaju utjehu pronašli i u slatkom zalogaju. Povod toj plemenitoj gesti vrlo je osoban jer je i majka jedne od maherica upravo u blagdansko vrijeme proživljavala svoje posljednje dane u hospiciju i Tracy je, sjedeći uz majčinu postelju, pomislila na kolačić i odlučila da će makar tu sitnicu, od slijedeće godine, ostalima u toj teškoj situaciji i omogućiti. Uz pomoć svojih prijateljica, naravno.

            Istina je, zapravo, da su kroz godine okupljanja članice kluba postale prave prijateljice čija su druženja prerasla godišnji sastanak, a kako su prijatelji obitelj pod čije smo okrilje sami odlučili ući, prosinački je sastanak način za proslavu blagdana u društvu te, druge, obitelji. Zajedno su se smijale i plakale, s veseljem proživljavale sretne trenutke, služeći kao jak i čvrst oslonac kad bi nekoj od njih sreća okrenula leđa. Činile su to kroz godine, a čine to i danas. Kroz njihovu nas priču s mnogo topline i sjete u glasu vodi pedesetsedmogodišnja Marnie, glavna michiganska maherica čija je dnevna soba i poprište susreta. Godina na izmaku za svaku je od maherica bila na svoj način važna; neke su pobijedile rak, neke oplakale gubitak djeteta, mnoge su bile prevarene, a neke su i same varale, zaljubljivale se u mlađe i mnogo mlađe muškarce i prolazile kroz razne strahove, a neke s veseljem očekuju dolazak prvih unuka. Neke među njima snažno su osjetile teret krize jedva si priuštivši pripremu kolačića i dolazak na zabavu. No, pravilo je jasno, jedan nedolazak znači i gubitak mjesta, a godišnja je zabava nešto što niti jedna od maherica ne želi propustiti.

            Očekujete li toplu, božićnu priču prepunu nade i praštanja, mogli biste ostati blago razočarani. Žene o kojima je riječ prošle su, svaka na svoj način i određenim intenzitetom, put kojim rijeko tko želi kročiti. Tamne sjene proživljenog nadvijaju se nad njih i u sadašnjosti, zaklanjajući povremeno aspekte njihovih osobnosti koje bismo, kao čitatelji, mogli voljeti. Budući da takav Klub zaista postoji i s obzirom na to da su likovi temeljeni na stvarnim osobama (iako ne i posve preuzeti), autorica se prema njima tako ponaša. Ostavlja ih živima, s manama i vrlinama, ne podilazeći čitatelju koji u božićnoj priči želi pronaći uzorne likove.

            Čak i ako prije čitanja ne znate da je Ann Pearlman psihologinja, autorica će se sama odati povremenim detaljnijim karakterizacijama i ubacivanjem stručnih, psiholoških termina. No, kako bi se ovaj njen izlet u vode lijepe književnosti mogao smatrati uspješnim potrebno je mnogo više od simpatične blagdanske ideje. Povremeno predugi, nesvrhoviti opisi i neuvjerljivi dijalozi učinit će svoje i manje uporan (posebice muški) čitatelj mogao bi knjigu odložiti i prije no što završi s predblagdanskom, kolačičastom, avanturom.

            Situaciju bi, bar kod  uživatelja u pečenju kolačića mogli popraviti zabavni, simpatični i jednostavni recepti za pripremu božićnih kolačića, a istinskim ljubiteljima svega što se u pripremi kolačića koristi, poput čokolade, ruma, šećera i vanilije, svidjet će se i crtice o njima kojima završava svako poglavlje i svaka priča. Tko zna, možda vas baš neki recept, ili priča koja stoji iza njega, inspirira za malo blagdanske zabave u kuhinji.

Advertisements