Gorko-slatka čarolija Božića ponavlja se svake godine

Djetinjstva su rezervirana za bajke. Pa ih, kad odrastemo, kao više ne trebamo. Ili u njih ne vjerujemo. Osobito radi li se o pričama čija se čarolija proteže na tek nekoliko stranica. U djetinstvu se također, mnogo više no u odrasloj dobi, oslanjamo na svoju obitelj, u njoj tražimo podršku, zaklon i sigurnost. Odrastajući i ta potreba postaje sve manja i slabija. Ili mi bar tako mislimo. Zajedništvo i zaklon nam prestaju biti potrebni ili i u njih prestajemo vjerovati?

            Odgovor se možda krije u uobičajenom modernodopskom izgovoru „Nemam vremena za to“ ili u onom, tako odraslo zvučećem „Prestar(a) sam za to“. Ali onda se približi božićno vrijeme i shvatimo kako nismo prestari i kako bismo vremena za obitelj ipak trebali pronaći. Možda to i ne shvaćamo u onim idealnim uvjetima kad se za blagdanskim stolom na okupu nađu svi (pa i oni manje nam dragi članovi obitelji) smatrajući te susrete tek obiteljskom obavezom, „tlakom“, nečime što se „odrađuje“ jednom godišnje. No, kad na vrata zakucaju promjene, kad božićnu čaroliju ne možemo podijeliti s najdražima jer su oni daleko ili smo mi daleko ili tih najdražih više nema, tada se zapitamo. I tek tada uistinu shvatimo kako nikad ne možemo biti prestari za bajke, obitelj i toplu božićnu čaroliju.

            Zna to i božićni anđeo koji Svake godine krasi vrh božićnog drvca jedne irske obitelji. Prema našem je shvaćanju jaaakooo star, potječe još iz dvadesetih godina prošlog stoljeća i, kako sam priznaje, nije više tako mlad. Godine se vide, boja je na mjestima popucala, a hrđa tu i tamo probija. Ali on je i dalje isti kao nekad. I premda je prašnjava kutija na mračnu tavanu većinu godine njegov dom, a ostali božićni ukrasi čine njegovo jedino društvo, on se ipak, uvijek s jednakom radošću, veseli trenutku kada će ga tako dobro poznate ruke iznijeti iz mraka i postaviti na njegovo mjesto na vrhu božićne jelke odakle može promatrati sva događanja oko sebe. I čini to iz godine u godinu. Primjećuje kako ruke koje ga nose više nisu mlade, a ni pretjerano sigurne i snažne, ali te ruke poznaje otkad su bile dječji bucmaste, svake je godine pratio njihov razvoj do muževno snažnih, a sad s tugom primjećuje kako i te ruke gube snagu. Ali ne i ljubav. Ruke pripadaju starcu, ocu i djedu čija dnevna soba postaje božićna pozornica za njegovu mnogobrojnu obitelj. Za najmlađe je to vesela pozornica kojom veselo skakuću, igraju se i vesele, a za odrasle prava pozornica na kojoj usavršavaju i prezentiraju uvježbane glumačke vještine, tretirajući i ovogodišnji susret kao još jednu obavezu, nešto gotovo nametnuto, bez imalo radosti. Ne razmišljaju ti odrasli, vjerojatno prezauzeti sobom samima, kako će i tim druženjima jednom doći kraj i kako će to jednom biti oni divni dani o kojima će s nostalgijom razmišljati.

            Upravo tu istinu, o gorko-slatkoj čaroliji Božića koju dijelimo s bliskim nam ljudima, otkriva nam Cecelia Ahern na svega desetak stranica priče koja otvara zbirku kratkih priča Svake godine. Kao i ostale Cecelijine priče, i ova je ispričana iz prvog lica, no umjesto tradicionalno ženskih pripovjedača na kakve su Cecelijini čitatelji navikli, ovaj smo put vođeni glasom božićnog anđela čime uobičajena crtica iz blagdanskog života mnogo malih obitelji objedinjenih u jednu veliku dobiva bajkovitu dimenziju. Samo njoj svojstvenom uvjerljivošću autorica će navesti čitatelja da povjeruje u još jednu od njenih modernih bajki za odrasle. A kao i sve prije nje, i ova nosi poruku o ljubavi. No, umjesto romantične, ovog puta radi se o ljubavi prema obitelji i o uvažavanju malih stvari koje obitelj za nas čini. A za ljubav, ni u kojem njenom obliku, nikad nismo prestari.

Advertisements