2014. : Godina dobrog čitanja

Kažu da se za onim što prođe ne treba osvrtati. I djelomično su u pravu. Posebice ako to prošlo izaziva duge, tugaljive poglede prepune žaljenja i sjete. Ali kratak, krišom dobačen pogled dok se usmjeravamo prema budućnosti nitko nam neće zamjeriti. Jer, u ljudskoj je prirodi rekapitulirati, ravnati račune, zbrajati i oduzimati, podvlačiti crte…pa i osvrtati se. Svaki je kraj i novi početak, a onih nekoliko sekundi prelaska iz prošlog u buduće savršeno su vrijeme za kratak osvrt. Pa prije no što sat otkuca ponoć i mi, ozarena lica i iskričavih očiju zakoračimo u novu godinu, prisjetimo se trenutka koji je obilježio godinu za nama. A nekoliko dana prije i nakon novogodišnjeg slavlja, tromi od blagdanskog prejedanja, u glavi radimo popise svega što smo u prošloj godini pojeli, popili, pogledali, poslušali, posjetili i, naravno, pročitali.

Godina za nama bila je godina dobrog čitanja, nešto staro, nešto novo,nešto posuđeno i nešto iz vlastite zbirke učinili su 2014. najknjiškijom godinom ovog desetljeća. Nakon 2013. u kojoj su čitateljska iskustva bila obojana različitim nijansama sive, njena se nasljednica pokazala kudikamo modno osvještenijom; uz literarni odmak od dosadne sive, odrekla se i crne postavivši narančastu književnom bojom četrnaeste godine drugog tisućljeća. Uz narančastu, prošla je godina iz naftalina izvukla neke pomalo zaboravljene književne žanrove učinivši ih „it“ komadima knjigoholičarskog asesoara. Vesele, tužne, s porukom ili tek za razbibrigu ove su nam priče obilježile čitateljsku godinu.

PSX_20141117_170806

            Svaki od 364 dana što slijede u novoj godini bit će obojani raspoloženjima, emocijama, događajima i atmosferom prvog novogodišnjeg dana. Tako bar kažu, a to je kazivanje valjda razlog pompoznih i pretjerano bučnih dočeka. Istina ili puko praznovjerje manje je bitno, ali meni je već prva pročitana knjiga, premosnica iz stare u novu, pokazala u kojem će se smjeru okretati listovi moje čitateljske godine. Nimalo praznički, godinu na izmaku ispratila sam s toplomjerom u jednoj i Greškom u našim zvijezdama  u drugoj ruci. Osim u naslovu, u ovoj romantičnoj tinejdžerskoj drami nema govora ni o kakvoj drugoj grešci. Neki će zamjeriti patetiku, neki manjak realnosti, a neki će jednostavno reći kako u knjigama traže odmak od teških životnih tema. Ja ću reći kako mi je, ako išta, ova knjiga pobudila nadu pokazujući još jednom kako je velika i snažna ljubav moguća našim, manjim ili većim, nesavršenostima usprkos. I nebitno umiru li od raka ili ona samo malo slabije vidi, a on baš i ne čuje svaku njenu, dokazuju kako ljubav nije ekskluzivno pravo „nekih drugih“. I dokazuju da nije bitna kvantiteta nego kvaliteta, a ponekad te upravo život na posuđeno vrijeme navede da razmisliš o potonjoj.

greška u našim zvijezdama

            Slijedeća me knjiga zavela. Svojom senzualnom, minimalističkom, a opet pozivajućom naslovnicom. I dobro da jest. Naime, pomislila sam kako ću uz Bludno smeđu turske autorice Hande Altalyi probiti led k različitim nijansama obojenom književnosti, ali bila je to zapravo moja karta za putovanje na istok, u svijet turske provincije s kraja prošlog stoljeća pomiješan sa suvremenim ritmom užurbanog i mondenog života u jednom od najintrigantnijih europskih gradova, Istanbulu. Na tom putovanju vodila me Narin, hrabra i samosvjesna žena bremenite prošlosti čije repove, iako svjesna u kojoj su je mjeri oblikovali, pokušava ostaviti za sobom. Jaka i snažna, čvrstim glasom ispričana priča pri prvom će se susreti „zakrabuljiti“ iskustvom ljubavnog trokuta u nastanku, no dopustite li Narin da vas vodi dalje, zavest će vas i zaprepastiti ljepota pripovijedanja, ali i slojevitost i složenost iskustva mlade Turkinje na prijelazu iz jednog u drugo stoljeće, iz jedne u drugu sredinu i iz starog u novi život.

bludno smeđa

            Nisam putovala samo do Turske. Moji su slijedeći izbori, kako literarni tako i zbiljski, pali na jadranske otoke. Kao što savjetuje Gilly, protagonistica romana Od ponedjeljka do petka Alice Peterson, još jedne prošlogodišnje uspješnice, prave senzacije u eizdavaštvu čijom je pojavom trilogija E.L.James skinuta s trona najprodavanijih knjiga, „grad treba napustiti tek kad sa sigurnošću možeš reći da su iscrpljene sve njegove mogućnosti“. Gilly, naime, razmišlja o preseljenju na selo, a ja sam, bez mnogo razmišljanja, preselila iz većeg u manji, iz grada s vodenim u najveći otočni grad s „malim“ imenom. Sve sami kurioziteti i proturječnosti… Proturječnosti, ipak, nema u Kiklopom, Slavićem i brojnim drugim priznanjima ovjenčanom romanu prvijencu Ankice Tomić Naročito ljeti. U njemu velika Ankica, uz nostalgiju s kakvom se prisjećamo omiljenog sladoleda iz djetinjstva, opisuje morsko iskustvo male Ankice. Iz njenog iskustva pršti pozitiva kao što boje pršte iz vrećice rasutih Skittles bombona pa sam pomislila „Ako može ona, mogu i ja“ i krenula, kako se kaže, „na glavu“.

naročito ljeti

            Svojim vedrim i neopterećenim pisanjem nagnala me Ankica i na malo češća druženja s domaćim autorima. Tako je u moje ruke dospio i Enfant Terrible Josipa Jelenca. Josipu se, naime, dogodila teška prometna nesreća, a spašen je uz pomoć tima hitne medicinske pomoći koji se na mjestu nesreće zatekao slučajno i liječnika kome se nakon te epizode gubi svaki trag. Očekivala sam životnu priču, možda s pokojom misterioznom notom, ali dobila sam, zapravo, iz prvog lica ispričanu „Priču o Josipu“. Iako je ponosan na odsutstvo urednika, lektora i svih ostalih „sporednih likova“ u nastanku knjige, Jelencovu bi tekstu itekako godio završni „touch“ upravo te garniture. Ipak, treba mu čestitati na uvjerenoj i ustrajnoj samopromociji kao i na, najčešće uspješnoj, uporabi citata. Jedan od njih i mene je naveo da razmjerno bitno promijenim smjer svog života. Josip kaže da je ovo „knjiga koja će ti promijeniti život“. Misija je, tako gledano, uspješna.

enfant terrible

            Kao i domaćim piscima, dugo sam se opirala vampirima i vješticama, posebno ovim novije generacije. No, ove sam godine, baš oko Noći vještica upoznala Matthewa i Dianu i otkrivajući vještice u prvom nastavku All Souls trilogije Deborah Harkness otkrila sam svu ljepotu simbioze povijesti i fikcije, stvarnog i mogućeg i svu moć imaginacije ove američke povjesničarke kojoj su jedna vraćena zadužnica i jedan podatak o izgubljenom rukopisu poslužili kao inspiracija za putovanje u trajanju od nekoliko godina i dugo gotovo dvije tisuće stranica.

otkrivanje vještica

            Kako ovaj popis ne bi poprimio epske razmjere jer čitalo se mnogo, s Otkrivanjem vještica započinje moj prošlogodišnji Top 5. Na prvo je mjesto, bez premca, zasjela Sira Quirroga, najzanimljivija od svih literarnih špijunki čiju nam priču u romanu Vrijeme između krojenja priča Maria Duenas. Niti jednu stranicu ove ljubavne priče obojane suspensom u vihoru ratnih zbivanja nije okrznuo metak, a ipak je ratni eho tako snažan da odjekuje i dugo nakon što zaklopite knjigu.

vrijeme između krojenja

            Na mojoj se listi našao i Michael Berg. Čuli ste to ime iako vam književni opus Bernarda Schlienka nije poznat? Michaela ste imali prilike upoznati i u filmskoj adaptaciji Schlienkova literarnog remek-djela Žena kojoj sam čitao, kao i Hannu Schmidt, ali ako mislite da zato poznajete radnju ovog romana, varate se. Mnogo dubokih misli, osjećaja i osobnih previranja o pitanju kolektivne i osobne krivnje generacije mladih Nijemaca po završetku Drugog svjetskog rata nijedan vam redatelj ne bi uspio prenijeti. Zato se slobodno prepustite Michaelu jer on vam ima još štošta za ispričati.

žena kojoj sam čitao

            Odlazeći sve dublje u povijest družila sam se i s Johnom Saturnallom, najpoznatijim kuharom engleskog sedamnaestog stoljeća. Kroz njegovu Gozbu Lawrence Norfolk uspio je stvoriti povijesno-gastronomski užitak i kroz crticu iz kulturne povijesti, okuse i mirise onodobnog engleskog stola, stvoriti u čitatelja iluziju kako se i sam odjednom za njim našao. Ne treba ni napominjati kako se s Johnom nije dobro družiti na prazan želudac.

gozba johna saturnalla

            I peto mjesto. Nitko se ne želi naći na njemu. kao, dovoljno si dobar da budeš među najboljima, ali opet si i najgori među njima. Uzmimo da to ipak nije baš tako. Ona je ove godine, kao i gotovo svake u ovom desetljeću, napisala novu knjigu, a ja je previše volim da bih joj uskratila to peto, ppočasno mjesto. Riječ je, naravno, o Ceceliji Ahern koja nas ove godine uči Kako se zaljubiti prije svega u vlastiti život. Kroz kratka poglavlja naslova inspiriranih priručnicima za samopomoć vodit će vas jedna Rose(ova) i jedan Basil. Cvijet i začinska biljka nisu baš uobičajena kombinacija, ali kad ih pomiješa majstorica moderne bajke pitat ćete se kako ste dosad mogli bez njih.

kako se zaljubiti

            I to je to. Nad prošlom smo godinom obavili rekapitulaciju, bez potrebe za dekapitacijom, a srećom, niti za kapitulacijom pod teretom tolikih knjiga. Za 2015. predlažem nam svima da se ostavimo brojki i jednostavno uživamo u pročitanome. Ponekad i jedna knjiga može odjeknuti jačinom tisuća svojih prethodnica. E, pa želim vam puno takvih, a ako ipak ne možete bez čitateljskih izazova, predlažem vam jedan čija je osnova, umjesto na brojkama, na literarnoj različitosti.

reading challenge

Advertisements