Don Quijote : simbol viteštva i zaštitnik sanjara već više od pola tisućljeća

Uzrečica kaže da za ideale ginu budale. Ta je uzrečica, vjerojatno, svoje tvorce učinila silno ponosnima omogućivši im da se svrstaju u red pametnih, prizemnih ljudi s objema nogama čvrsto na zemlji. No, oni drugi, po njihovu mišljenju budale, po vlastitu sudu sanjari i vizionari znaju da su ideje i uvjerenja vezivno tkivo svijeta i nadaju se kako će upravo neka njihova, gorljivo zastupana, ideja pomoći učvrstiti veze među svijetovima. Jedan takav sanjar svjetlo dana ugledao je prije 510 godina i, premda to nitko nije mogao ni naslutiti, održao se do današnjih dana. I ne samo to, postao je simbolom viteštva i zaštitnikom svih sanjara ovoga svijeta. Iako postoje samo na papiru, njegove su pustolovine dotakle srca mnogih i pomogle da se ostvare još neki, makar i okolini neshvatljivi, snovi. A sve je počelo 16. siječnja 1605. godine…

            Upravo je tog dana izdavač i knjižar Francisco de Robles objavio roman pod nazivom El ingenioso hidalgo don Quixote de la Mancha dotad gotovo nepoznatog autora Miguela de Cervantesa, priču o muškarcu na pragu pedesetih godina života čiji se mozak „napokon, zbog nedostatka sna i previše čitanja osušio i on je potpuno sišao s uma“  uslijed čega je odlučio oživjeti viteštvo i krenuti na svoje viteško putovanje. Porugama i neodobravanju unatoč, ovaj vitez iz vitezovima nesklonog doba, nije se dao smesti, stvorivši u svojoj glavi paralelni svijet, iluziju za koju je, kako je smatrao, vrijedilo živjeti. Uz samog viteza, literarnim pratiteljima njegovih pustolovina u sjećanje su se, vjerojatno, najsnažnije urezali njegova voljena gospa Dulcinela i štitonoša Sancho Panza čija je uloga u priči stvaranje one realistične protuteže viteževim nerealnim težnjama. Samu priču, vjerojatno, ne treba posebno predstavljati, i previše je dobro poznata ne samo Španjolcima, čijem nacionalnom korpusu pripada, već i svim ljubiteljima književnosti i sanjarenja diljem svijeta. Da nije Don Quijotea, ne bismo znali što znači boriti se protiv vjetrenjača i svjetska bi književnost ostala zakinuta za izrazito vrijedno djelo.

            No,  u Don Quijoteovim avanturama ne bismo uživali da se njegov literarni očuh, kako je Miguel de Cervantes sam sebe volio nazivati, nije zasitio viteških romana i odlučio stvoriti literarnu satiru kojom će, uz smiješak, jednom zauvijek zatvoriti vrata viteškoj književnosti. Oštri će jezici reći kako je vremena za razmišljanje i razradu ideje imao napretek budući da je, zahvaljujući nesavjesnom obavljanju posla ubirača poreza i neobjašnjivim neslaganjima na njegovim računima, proveo tri godine u seviljskom zatvoru. Jesu li prvi nacrti njegova najpoznatijeg djela nastali baš na prijelazu stoljeća, za boravka u zatvoru ostaje nepoznato, ali povijest pamti kako je već u srpnju 1604. godine Cervantes, za nepoznati iznos, prodao prava de Roblesu za dotad neobjavljeno djelo. Dozvola za prodaju odobrena je u rujnu, tiskanje je započelo u prosincu, a prvih je 400 primjeraka Don Quijotea svjetlo dana ugledalo sredinom siječnja. Pomalo neočekivano, djelo je postiglo trenutni, gotovo instant, uspjeh. Budući da je de Robles smatrao kako će na američkom tlu za njih moći postići bolju cijenu, većina od 400 primjeraka krenula je na svoje putovanje u Novi svijet doživjevši brodolom u morima nedaleko Havane. „Preživjelo“ je svega 70ak primjeraka čija je distribucija orijentirana prvenstveno na Limu iz koje se djelo proširilo diljem Južne Amerike. Ne zna se je li de Robles doista uspio isposlovati povoljnije uvjete prodaje na drugom kontinentu, no sigurno nije bio nezadovoljan prijemom romana u Španjolskoj. Naime, do kolovoza iste godine, djelo je doživjelo dva izdanja u Madridu, jedno u Valenciji i dva u Lisabonu. Izdavač je, također, osigurao prodaju autorskih prava za izdavanje Don Quijotea u Aragonu i Portugalu. Popularni vitez uskoro je svojim dogodovštinama srušio nacionalne granice i njegova je popularnost prešla preko Pireneja osiguravši dva bruxelleska i dva milanska izdanja, uz prijevod na talijanski jezik. Nastavak avantura hrabrog viteza i njegova vjernog štitonoše objavljen je 10 godina nakon prvog dijela, 1615. godine, gotovo dostigavši uspjeh svog prethodnika, uz brojna reizdanja i prijevode. Danas se Don Quijote smatra predvodnicima modernih romana. Uz Bibliju, upravo su pustolovine Cervantesova viteza najprodavanija i najprevođenija knjiga svih vremena. Gotovo da i nema jezika čiji govornici ne mogu uživati u pustolovinama španjolskog viteza, a hrvatski su čitatelji na to zadovoljstvo trebali čekati sve do 1951. kada je Bistri vitez Don Quijote od Manche objavljen u prijevodu Ise Velikanovića.

            Zanimljivo je kako su viteževe bitke, unaprijed osuđene na poraz i neshvatljive pasivnom promatraču, bile povodom Cervantesovu propitivanju mentalnog zdravlja glavnog protagonista, no i sam se autor upustio u svojevrsnu borbu s vjetrenjačama. Naime, premda su se u ono doba pripadnici viših slojeva društva koristili isključivo latinskim jezikom, Cervantes je svoje najvažnije djelo odlučio napisati na starokastiljskom jeziku što je moglo rezultirati potpunim fijaskom, ali  zapravo je utrlo put stvaranju modernog španjolskog jezika. Tako je, makar i nehotice, Don Quijote još jednom pokazao da se borba s vjetrenjačama, ma kako se ludom činila, u konačnici bar ponekad isplati. A upravo nam je ta nada prijeko potrebna svakog dana. Da nije tako, ne bismo već više od pola tisućljeća posezali za ovim zaštitnikom sanjara kao inspiracijom.

Advertisements