Moja kišna djevojčica

Stara poslovica kaže da nakon kiše dolazi sunce simbolizirajući tako čovjeku svojstvenu nadu u sretniju budućnost što će uslijediti po svršetku lošeg razdoblja. Nadu jednaku onoj da će nas, nakon bezbrojnih kišnih dana, napokon ugrijati razigrane sunčeve zrake. Jer ljudi vole sunce, zar ne? Većina će se složiti, ali postoje i oni kojima upravo kišne kapi crtaju osmijeh, oni kojima ne trebaju ni čizmice ni kabanica pa niti kišobran, oni u kiši uživaju s osmijehom na licu. Nekima su čudni, nekima posebni, ali najvažnije je da su, upijajući kišu, neizrecivo sretni. Jednoj je maloj kišoljupki svoje srce prije 14 godina otvorila mama Davina, njegujući je i pazeći kao kišnu kap na dlanu. Njena se priča, priča o Princezi, jednom neobičnom odrastanju i mjestu gdje se smijeh i suze neprekidno miješaju, prelila preko državnih granica, proširila internetskim prostorom, dotakla srca mnogih, izašavši iz diskursa problema „samo posvjoene“ ili „samo djece s teškoćama“ postala je univerzalna i naposljetku je objedinjena u knjizi Moja kišna djevojčica.

            Mama Davina pred čitatelja postavlja priču onako kako najbolje zna, jednostavno, iskreno, bez pompe, patetike i velikih riječi, ali s velikom porukom. Stil njena pisanja ponekad nalikuje razgovornom jeziku, no premda biste to zamjerili većini pisaca fikcije (jer od fikcije ipak očekujemo više promišljanja o riječima, biranja rečenica i sveukupno probraniji stil) u ovom slučaju upravo to što iz svake riječi izvire svakodnevnost cijeloj priči daje prijeko potrebnu dozu autentičnosti kakvu joj niti jedno uredničko ušminkavanje ne bi moglo pružiti. A za takvim postupkom potrebe nema niti Davina, ostavljajući u knjizi mjesta za vlastite male, svakodnevne poraze, pogreške ponekad nastale prevelikom majčinskom brižljivošću ili uključenošću, a progovorila je i o trenucima kojih se sada, s vremenskim odmakom, pomalo i stidi. Životnu su igru Davina i njena obitelj odlučili odigrati bez rukavica, vjerojatno već pomalo siti istima jer najveću im je rukavcu u lice bacio život prije 14 godina. Tada su ova Bošnjakinja s njemačkom adresom i njen suprug shvatili kako neće postati roditelji biološkim putem i odlučili se na posvajenje. No, put im nije bio ni jednostavan ni lak jer, velikom broju djece u domovima unatoč, prednost pri posvajanju daje se, neslužbeno, ali vrlo stvarno njemačkim parovima. Stoga su, primivši poziv iz Bosne, objeručke prihvatili ideju o posvajanju 18-mjesečne djevojčice, rješavanju čijeg bi zdravstvenog stanja, problema s rahitisom i deformacijom stopala, pogodovalo preseljenje u Njemačku. Kako će se uskoro ispostaviti, djevojčičini zdravstveni problemi uvelike nadilaze one navedene, Davina se hrabrošću, strpljivošću i odvažnošću kakvu samo majka može imati, zalaže za svoju djevojčicu, za to da, premda je svjesna da s Princezom „nije sve u redu“ njeno djetinjstvo ne odudara od drugih, „normalnih“ djetinjstava. Putem kojim je njena obitelj prošla, preskačući prepreke, ponekad se o njih i spotičući, ali i, puno važnije, ustajći s novim i snažnijim podstrehom, Davina sada vodi čitatelja sigurnim glasom, osnaženim vremenskim odmakom, no i sada glas kao da joj povremeno zastane, riječi zapnu, sjećanja preplave, a emocije prevladaju. Samo pozitivne jer, makar sjećanja ponekad bila gorka, sve je to život i na kraju sve ispadne dobro, a ako nije dobro, onda nije kraj. To je moto kojim se hranila dok je, obilazeći liječnike u potrazi za odgovorima, na različitim poljima vodila bitke za svoju djevojčicu; u vrtiću, među Princezinim vršnjacima, u školi, s osobnim asistentima, ali i onu najtežu, bitku sa samom sobom. Dijagnoza, Aspergerov sindrom, jedan od sindroma iz sfere autističnih stanja, donio je olakšanje pomiješano s ohrabrenjem za nastavak. Jer, sada se više nije borila protiv vjetrenjača, a njen je cilj postao samo jedan; učiniti da njena djevojčica odraste u dobru, pametnu i koliko je to god moguće samosvjesnu i samostalnu mladu ženu.

            Požrtvovnost i predanost žene čiju priču imate pred sobom, njena sposobnost da se čak i izrazito teškim situacijama nasmije u lice, odmahne rukom i kaže „Idemo dalje“ poslužit će kao zamašnjak svakom čitatelju. Istodobno, upravo će vas te Davinine kvalitete obavezati, navesti da malo pomnije promislite o pitanju posvajanja i ljudima čiji su domovi ispunjeni radosnom prisutnošću djeteta upravo zbog tog čina; oni nisu „roditelji“, baš kao što Davina nije „mama“, ona je Mama s velikim M. U to ćete se uvjeriti obratite li pažnju na sitne propuste i pogreške načinjene iz zaslijepljenosti iskrenom i bezgraničnom roditeljskom ljubavlju, u čijem se središtu nalazi dijete i zbog koje će svaki roditelj bar jednom u životu pogrešno odlučiti misleći da čini dobro.

            Iako se na forum udruge RODA, s čije je platforme ova priča i krenula na put do svojih čitatelja, Davina registrirala kako bi kod budućih roditelja odagnala strah i raspršila poneku predrasudu o posvojenju nešto starije i/ili djece s poteškoćama, postigla je i mnogo više. Ohrabrila je mnoge da se, sa širokim osmijehom na licu, prepuste životu i svaki pad pretvore u novi početak. Jer, na kraju, ipak sve ispadne dobro.

Advertisements