Od knjige do filma : Nije greška, ali krive su zvijezde

Knjiga ili film. Čitatelji koji uživaju u knjizi ili gledatelji koji tek konzumiraju tuđu viziju. Mladi koji ne čitaju ili čitaju samo u slučaju krajnje nužde. Puno je tih ili oko nas, na mnoga smo mjesta ubacili rastavne veznike iako smo negdje duboko u sebi svjesni razmjera što ih takav pristup može poprimiti. Zašto čitatelj koji uživa u knjizi ne bi mogao iskustvo čitanja nadopuniti gledanjem filma, uspoređujući svoju viziju s onom što ju je redatelj prilagodio filmskoj vrpci? Zašto knjiga i film ne bi mogli ići ruku pod ruku i, najvažnije, zašto mladi ne bi čitali iz užitka? Čak i o teškim temama.

            I prije no što je hrvatsko izdanje Greške u našim zvijezdama zasjelo na police knjižara, a potom i na tronove u čitateljskim srcima, u Hollywoodu je najavljeno snimanje filma prema ovom uratku iz domene „ozbiljnog young adulta“. Nije trebalo dugo čekati na pokretanje rasprava o mogućnosti i redateljevoj sposobnosti vjernog prenošenja svih emocija i „trpanja“ svih događaja iz knjige na celuloidnu vrpcu u trajanju od 90 ili 120 minuta. Jer mlada publika, baš kao ni kino-operateri, nema strpljenja za višesatno sjedenje pred velikim ekranom (u maniri Titanica ili Prohujalog s vihorom), ali odbija zbog toga biti uskraćena za, makar i djelić, knjiške čarolije. No, može li redatelj biti pravi čarobnjak u svijetu koji se velikim dijelom oslanja na moć čitateljeve (kasnije gledateljeve) imaginacije? Težak je zadatak na dostojan način oživjeti svijet zatvoren između korica knjige, a još je teže kada je taj svijet, opako surov, brutalno stvaran i bespoštedan, nastanjen i namijenjen tinejdžerima. Ako su djeca najiskreniji kritičari, tinejdžeri, uhvaćeni nasred puta odrastanja, zasigurno su najizravniji i najneskloniji opraštanju. Stoga je mladi redatelj Josh Boone, osim vjernog prenošenja plejade raznovrsnih osjećaja uz izbjegavanje stranputica k patetici, u zadatak dobio stvoriti priču kojom će mlada populacija biti posve zadovoljna. Teško, ali ne i neizvedivo. Potrebno je samo održati atmosferu kojom odiše Greška i pogrešci neće biti mjesta, reći ćete. Doista je tako. No, s kolikim je to uspjehom učinio Boone?

            „Njegovi“ Hazel i Gus su Shailene Woodley i Ansel Elgort, ujedno i protagonisti ekranizacije YA uspješnice Različita. Postavlja se pitanje je li bolje odabrati potpuno nove i nepoznate glumce, neopterećene prijašnjim ulogama, kako bi ih publika mogla posve povezati s likom ili su prokušani glumci, u čiju se profesionalnost i kvalitetu redatelj već uvjerio mudriji izbor? Odgovor, naravno, ovisi o sposobnosti transformacije i prilagodbe tih istih glumaca što je teško prosuditi ako, kao ja, niste pogledali oba filma. Stoga su za mene Hazel i Gus vrlo dobro pogođeni iako bih, da imam vremensku kapsulu, u tim ulogama voljela vidjeti mlađe verzije Natalie Portman i Haydena Christensena. Već prokušani glumački par? Nimalo inventivno? Slažem se, ali neka su rješenja, rekla bih, univerzalna. Onima sklonim sitničarenju (potpunim i predanim ljubiteljima knjige ili onima čije je druženje s knjigom tek nedavno okončano) mogao bi zasmetati Nat Wolff u ulozi Isaaca. Za razliku od Greenovog, svijetlokosog, Booneovog Isaaca krasi gusta, tamna kosa. Jednako tako, premda je William Dafoe kao i uvijek sjajan, čitajući roman primjetit ćete kako je Van Houten gotovo pa personifikacija sredovječnog muškarca ogorčenog na svijet čiji se život okomio na njega vodeći ga k potpunom uništenju, pretio, nesklon brizi o vlastitom izgledu, lica obrasla teškom bradom i, zbog načina na koji ga je Green prikazao, zapušten i letargičan. No, Boone je Van Houtena ipak uredio za potrebe pojavljivanja na velikom ekranu obrijavši mu bradu, očistivši njegovu kuću i poslavši ga na kvalitetan trening i redukcijsku dijetu. Osim autora Kraljevske tuge, na dijetu je, čini se, morao i filmski budžet te su mnoge amsterdamske scene umjesto čarobne nizozemske prijestolnice za kulisu imale američki studio. Stoga je filmu nedostajala čarobna noćna scena večere u restoranu Oranjee no, s druge strane, i više je nego hvalevrijedno redateljevo ustrajanje na sceni u Kući Anne Frank. Posjetiteljima te znamenitosti jasno je kako je filmska verzija puno svijetlija i prostranija od povijesnog originala. Scena doista jest snimana u pittsburškom studiju, samo zato što u Kući Anne Frank snimanje nije bilo dopušteno. A kad Hollywood ne može u kuću, kuća će Hollywoodu. Protivljenjima i kontroverzama usprkos, Boone nije odustao od prijelomnog trenutka u filmu i time zaslužio (barem) jednu zvjezdicu više.

            Film vjerno prati priču iz knjige i baš kao što su Gus i Hazel jedno drugom pružili vječnost unutar odbrojanih dana, gledatelju pruža buket emocija unutar strogo određenog vremenskog okvira. No, i mnogo više od toga. Jer Boone uspijeva na filmsko platno vrlo zorno prenijeti glavnu poruku Greenova romana. A ona nije tužna, nije tragična, nije nesretna… Ona je prepuna nade i topline, poručuje gledatelju da nema pogrešnog mjesta i nema pogrešnog trenutka, postoje samo pravi ljudi i iskrena emocija. Dani su nam, u konačnici, svima odbrojani, pitanje je samo koliko ih je na čijem računu preostalo, a snaga i jačina proživljenog su u konačnici jedino što se broji. I ma koliko nam ponekad tuga tjerala suze na oči, u kutu usana pomalja se mali smiješak uspomena. Isti onaj koji kaže da je vrijedilo…

Advertisements