Mozak u plamenu

O zdravstvenim se poteškoćama danas razgovara na svim razinama, raspravlja se o nužnosti procjepljivanja populacije, lijekovima, njihovim prednostima i nedostacima, a nekako nam je, kao društvu u cjelini, najmilija tema prirodne medicine, one bez štetnih farmaceutskih pripravaka i mahom bahatih ljudi u bijelim kutama. No, razgovor naglo zamre i usta ostanu nijema kad se pokrene pitanje mentalnog i duševnog zdravlja. A šutnja je samo korak do okreta glave i poricanja. Poricanje je put k neznanju, a neznanje to isto društvo velikim koracima vraća unatrag. S tom spoznajom na umu dvostruko bismo više trebali cijeniti napore kakve ulažu ljudi poput Susannah Cahalan kako bi javno progovorili o stigmatizirajućim aspektima svoje bolesti.

            A već je i činjenica što je o svom stanju svojim autentičnim glasom progovorila Susannah veliki uspjeh. Jer njen je oporavak bio veoma neizvjestan i vrlo se lako, hirom njena vlastita tijela, moglo dogoditi da do Mozga u plamenu nikad ne dođe te da se podnaslov Mojih mjesec dana ludila prometne u cjeloživotno stanje. Naše nas tijelo, bez iznimke, naposljetku izda i pretvori se od najvjernijeg saveznika u najljućeg neprijatelja. No, izdaja je tim veća kada se to dogodi bez ikakve najave, potpuno iznebuha. Zbunjeno, izbezumljeno i pomalo izdano osjetila se i 24-godišnja novinarka New York Posta Susannah Cahalan probudivši se vezana za bolnički krevet s narančastom narukvicom na ruci i mnoštvom elektroda zalijepljenih duž tjemena. Posljednjih se mjesec dana svog života ne sjeća, a ni povremeno navirućim bljeskovima ne može potpuno vjerovati, nesigurna jesu li se stvari zbilja tako odvijale ili se njen um ponovno poigrava njome. Intenzivan mjesec njena je svijest pokušala potisnuti ne bi li je na taj način spasila od nemira, no Susannah je istraživačkom hrabrošću, kirurškom preciznošću i novinarskom upornošću sakupila, pregledala i obradila tisuće stranica službene i neslužbene dokumentacije i odgledala na stotine sati videosnimki iz Zdravstvenog centra Sveučilišta u New Yorku i naposljetku rekonstruirala događaje kojih se, iako je u njima odigrala glavnu ulogu, nikada neće sjećati. A ono što se odigralo nakon što je Susannahin um navukao zastore, zastrašujuće je. Sve je počelo navodnim ugrizom stjenice u lijevu podlakticu, nastavilo se svjetlosnim iritacijama i prostornom dezorijentiranošću, a završilo kao 217. zabilježeni slučaj, mislio se, rijetke autoimune bolesti. Nažalost, kako će se ispostaviti nakon što Susannah svoju priču ispriča na Postovim stranicama, antiNMDA receptorski autoimuni encefalitis nije rijedak. Zastrašujuća je samo rijetkost njegova pravilnog dijagnosticiranja. Kako bolest dijeli simptome s nekim, od ranije poznatim, neurološkim i psihičkim oboljenjima pacijentice (jer u vrijeme stvaranja Mozga u plamenu radilo se mahom o ženama) su nerijetko zavedene pod pogrešnim dijagnozama, od epilepsije pa sve do psihoze nepoznatog uzroka. Isto je prošla i Susannah čije je stanje isprva smatrano posljedicom stresa i nedostatka sna, a u jednom trenutku čak i posljedicom prekomjernog uživanja alkohola, a prije no što je liječnicima Zdravstvenog centra newyorškog Sveučilišta postala komplicirana puzla čijem su se rješavanju predano posvetili, zaprimljena je na odjel za epilepsije istog Centra i započeo je, za ljude iz njene okoline, mjesec iz pakla. Iako taj mjesec u njenu sjećanju ne postoji, u svojim ga je zapisima oživjela vjerodostojnije no što bi to drugi sudionici učinili. Susannah se ne sažalijeva, ne pita se „zašto baš ja“ iako bi osnovni, medicinski uzrok svog stanja voljela saznati. Ne zna niti je li se njen mozak uspješno obranio od uaple i zauvijek joj zatvorio svoja vrata ili ona negdje u njoj tinja smanjenim intenzitetom i priprema se za novu buktinju, ali kao da joj nije ni važno.

            Ne dopušta strahu da je savlada baš kao što to nisu dopustili niti njeni najbliži, rastavljeni roditelji, njihovi sadašnji partneri i dečko Stephen. Često možemo čuti obećanja kako će netko biti nečije oči, uši ili vodič i kako netko neće odustati od nekoga ni za što na svijetu, ali ovi su ljudi to, premda neizgovoreno, obećanje održali jer ono je ponekad bilo jedino za što su se mogli uhvatiti. Vjerovali su u Susannah kada ona nije mogla vjerovati u sebe i bili su njen glas, boreći se za nju svim raspoloživim sredstvima. A ona je tu borbu nastavila zalažući se kako najbolje zna za one u sličnoj situaciji. Jer, kako i sama kaže, osim bezrezervne podrške okoline, sretne su joj okolnosti pružile i najbolju medicinsku skrb. No, niti najbolja skrb nije bila jamstvo sigurnog uspjeha. A čak niti te osnovne sretne uvjete život ne pruža svima.

            Upravo za te „ostale“ nepretencioznim, ali vrlo jasnim, glasnim i artikuliranim rečenicama govori Susannah Cahalan. Bez patetike, ali odlučna njena se priča ispreliće s onom što je priča znanost, informirajući, ali ne i zagušujući čitatelja korisnim i vjerodostojnim podacima. Lišena svakog senzacionalizma, ovo je životna priča vrijedna čitanja. Naučit ćete ponešto o načinu rada svog tijela, ali mnogo više i vrijednije, podsjetit ćete se koliko je važno ne gubiti nadu u one koji se sami ne mogu nadati.

Advertisements