Postoje knjige čije su korice uvjerljivo njihov najbolji dio, no njegove to zasigurno nisu

Postoje ljudi na spomen čijeg imena zastanemo, pomislimo na sve ono lijepo uz što to ime vezujemo i s nostalgijom se nasmiješimo. Najčešće su to ljudi iz naše neposredne okoline, roditelji, bake i djedovi, braća ili najbliži prijatelji. Ali ponekad nam kutevi usana zatitraju i pri pomisli na nekog tko možda nije bio niti naš suvremenik, ali njegove su riječi i njegova jednostavnost na nas ostavili traga. Kroz njegova djela naučili smo mnogo, upijali duh cijelog jednog razdoblja, proživljavali burne emocije i odrastali. Kažu da devedesetih, na vrhuncu njegove popularnosti, nije bilo čovjeka koji nije znao za Michaela Jordana što je, naravno, vrlo moguće, a mi odgovorno tvrdimo da u knjigofilskom svijetu (pa i šire) nema osobe kojoj ime Charlesa Dickensa neće izmamiti osmijeh prepoznavanja.

            I ne samo Dickensovo, već i imena njegovih brojnih junaka, Olivera Twista, Nicholasa Nicklebyja, Davida Copperfielda, Ebanezera Scroogea i mnogih drugih. A za gotovo svakog od njih Dickens je inspiraciju pronašao u stvarnom životu, istom onom koji ga, rekli bi neki, nije mazio no veliki bi ljubitelj smijeha i dobrog humora, zasigurno, takve tvrdnje s osmijehom odbacio. Rođen je 7. veljače, 1812. godine kao Charles John Huffham Dickens, drugo od osmero djece Johna i Elizabeth Dickens, financijskog službenika u mornarici i njegove lijepe supruge. Iako je na poslu bio okružen brojkama, Dickensov se otac s financijama i nije najbolje slagao te je stoga lagodan obiteljski život popraćen privatnim obrazovanjem i dječjom bezbrižnošću ispunjenom vršnjačkim igrama i zanimljivim knjigama, uskoro došao kraju. Dvanaest godina po rođenju svog drugog djeteta, John Dickens zbog nagomilanih dugova završava u zatvoru, a za sobom je povukao suprugu i najmlađu djecu. Na slobodi su ostali najstarija kći Frances i sin Charles, oboje još na školovanju. No, dok je Frances živjela u internatu i pohađala glazbenu akademiju, Charles je morao zaraditi za svoj smještaj desetosatnim radom u tvornici crnila. Naporan rad nije ostavljao vremena za školovanje te je dječak, mislilo se, bar zakratko ostao prikraćen za nova znanja. No, sreća mu se nije osmjehnula ni po izlasku ostatka obitelji na slobodu, njegova je majka inzistirala da nastavi s radom u tvornici i time je njegovo formalno obrazovanje, uz kraći kasniji boravak u Wellington House Academy, završeno.

            Znajući to, Dickensu treba iskazati dodatno priznanje, za hrabrost i nesalomljiv duh. Mnogo je djece, i u tadašnjoj viktorijanskoj Engleskoj, ali nažalost i danas, primorano na rad i malobrojna su ona dovoljno snažna za „korak naprijed“ o kojem potajno sanjaju. No, ne i Dickens, osim što je po napuštanju tvornice pronašao posao službenika u odvjetničkom uredu zbog čega je morao pratiti suđenja, a što ga je dovelo do prvih novinarskih članaka i kasnije vrlo uspješne karijere, Oxfordski mu rječnik danas priznaje uvođenje 247 mahom novih ili pronalaženja novih načina uporabe već postojećih riječi. Iako je čvrsto uhvatio konce svog života, Dickens nije mogao oprostiti roditeljima za ono što je smatrao snažnom izdajom te su i oni pronašli mjesto u njegovim pričama; otac u likovima mahom nesposobnih i slabih odraslih muškaraca, a majka u likovima bezosjećajnih žena lišenih svake majčinske osobine. Ono što je zamjerao majci, prelilo se kasnije na njegov odnos s važnim ženama u njegovu kasnijem životu. Odbijen od strane obitelji svoje prve ljubavi, sreću je pronašao spojivši poslovično nespojivo- posao i zadovoljstvo. Oženio se, naime, Catherine Thomson Hoggarth, kćeri Georgea Hoggartha, urednika Evening Chroniclea. Za bračni par Dickens taj se spoj ipak pokazao dobitnim jer u sretnom je braku rođeno desetero djece, a supružnici su, zahvaljujući uspješnosti Dickensovih romana, proputovali većinu Velike Britanije, bili su česti gosti u Sjevernoj Americi, a niti ostatak Europe nije im bio nepoznanica. Uspjesi su se redali, romani izlazili i postajali jedan uspješniji od drugog, Pickwickove kronike, Oliver Twist, Božićna priča, Priča o dva grada i mnoge druge, a govori se kako je čak i mlada kraljica Victoria bila opčinjena Dickensovim djelima te je ostajala budna do dugo u noć čitajući i raspravljajući o Pickwicku i Oliveru Twistu. Podatak neobičan, ali nimalo nevjerojatan znamo li na kolike je autore iza sebe Dickens svojim oštrim i realističnim prikazima sivila viktorijanske Engleske utjecao. George Orwell i Lav Nikolajevič Tolstoj su ga poštovali, a Lenjin i marksisti su mu zamjerali, kako je isticano, patetiku pisanja pisca iz više klase zaboravljajući pritom kako se samo, napušteno i beznadno morao osjećati dječak Charles Dickens i koliko je autobiografskog u njegovim grubim opisima iskorištavanja dječjeg rada.

            Hvalili su ga i kudili, kovali u zvijezde ili mu zamjerali…patetiku, nedovoljan društveni angažman, navodno izvanbračno ljubovanje… No svakom bi pravom knjigoljupcu više od zanimljivosti iz njegova privatnog života trebale biti zanimljive uz knjigu vezane posebnosti ovog pisca. Prijateljstvo između Poea i Dickensa odavno je poznato, ali manje je poznato kako je upravo Dickensov gavran Grip poslužio kao inspiracija Poeu za njegova Gavrana. Nakon što je uginuo, Dickens je svog ljubimca dao preparirati i čuvao ga uz sebe do svoje smrti, a spletom čudnih i zanimljivih okolnosti gavran se i danas kočoperi u posebnoj zbirci narodne knjižnice u Philadelphiji.

            Charles Dickens od ovog se svijeta oprostio 9. lipnja, 1870. godine nakon drugog pretrpljenog moždanog udara, no svijet se od njega i njegove ostavštine neće oprostiti nikada. Jer kroz svoje likove i autor živi i danas, gotovo stoljeće i pol nakon smrti.

Advertisements