Misal po zakonu rimskog dvora – najvažniji hrvatski prvotisak

Jezik je, uz pismo, jedan od osnovnih tvorbenih elemenata kulturnog identiteta neke zajednice; po njima će se međusobno prepoznati oni koji se istim jezikom i pismom služe, na taj će se način razlikovati od ostalih. Zapisivanjem na vlastitom pismu, vlastitim jezikom, djela nematerijalne baštine, često priče prenošene usmenom predajom, prelaze u sferu materijalnog i time postaju sačuvana od zaborava. Pismo je staro gotovo koliko i ljudska povijest i svjedoči o ljudskoj potrebi za bilježenjem važnih događaja još u najranijim etapama našeg razvoja. No, s razvojem jedinke i društva u cjelini javila se i potreba za unaprjeđenjem i ubrzanjem komunikacije i pojavio se tiskarski stroj. Svjetska je povijest knjige ostala zadužena Gutenbergovom Biblijom, a hrvatska je povijest tiskarstva otpočela samo 28 godina kasnije, na današnji dan 1483.godine završetkom tiskanja Misala po zakonu rimskog dvora.

            Sretni smo što povijest tiskanja hrvatske knjige ima točno određen datum, 22. veljače 1483. godine, a to možemo zahvaliti kolofonu (podacima o tiskaru, mjestu i vremenu tiskanja navedenim na kraju knjige) u kojem stoji : „Ljet Gospodnih 1483. miseca pe- | rvra dni 22. ti misali biše | svršeni“ U određenju datuma vrlo precizan, kolofon nam nije od pomoći pri otkrivanju imena tiskara niti mjesta tiskanja Misala. Kao mjesto tiskanja isprva se s velikom sigurnošću navodila Venecija, no kako je vrijeme odmicalo, a interes istraživača za najstariju hrvatsku inkunabulu rastao, pojavile su se i druge moguće lokacije nastanka. Misterij nije razriješen do današnjeg dana, a kao moguća mjesta tiskanja navode se još i Izola, Roč, Modruš i Kosinj, poznata tiskarska središta u osvit Novog vijeka.

slika kolofona

            Nepostojanje podatka o tiskanju nije rijetkost kod prvotisaka no rijetko je, i po tome je naš Misal jedinstven u Europi, korištenje vlastitog jezika ili pisma pri tiskanju. Europa petnaestog stoljeća služila se latinskim jezikom i latiničnim pismom, jezična se raznolikost nije smatrala bogatstvom i narodni su se jezici koristili tek u neslužbenoj komunikaciji, nerijetko šaptom, uz posramljeno spušten pogled. Stoga neznanom tiskaru treba odati dodatnu počast jer se tako važnu knjigu kao što je misal odlučio tiskati ne samo na narodnom liturgijskom, crkvenoslavenskom jeziku već i hrvatskim pismom, uglatom glagoljicom. U tom je smislu ovaj misal prerasta granice nacionalnog i postaje važan za povijest sveukupnog slavenskog i europskog tiskarstva, kao prvi otisak na narodnom jeziku, narodnim pismom. Usto, Misal se među ostalim prvotiscima (knjigama tiskanim od 1455. do 1500. godine) ističe nevjerojatnom ljepotom otiska; tiskan je u svečanom folio-formatu, upotrijebljene su dvije vrste slova, velika i mala, mnoštvo ligatura i kratica, ukupno 201 grafički znak, a cijeli je tekst, što mu daje posebnu ljepotu, otisnut dvobojno, u crvenoj i crnoj boji. Osim dviju vrsta slova i dviju boja, za tisak Misala korištene su i dvije tiskarske podloge; veći dio od 220 listova otisnut je na papiru s vodenim znakom volovske glave s krunom i crtom među rogovima, a ostatak je otisnut na pergameni. Kao i većina inkunabula, tiskan je bez naslovne stranice, s praznim mjestom za unos inicijala budućeg vlasnika. Na početku stoji kalendar, a iza njega počinje misalski tekst dok je posljednja stranica ostavljena prazna ne bi li se na nju nalijepio drvorez s raspećem. Nepoznato je mjesto tiskanja, no stručnjaci s velikom sigurnošću tvrde kako je tekst za tisak pripreman u Istri budući da postoje jaki dokazi kako je istarski Novakov misal čiji rukopis datira iz 1368. godine poslužio kao glavni, ali ne i jedini predložak više od stoljeća kasnije tiskanome Misalu.

            Do danas je sačuvano jedanaest primjeraka Misala po zakonu rimskog dvora, od kojih niti jedan nije potpun. Osim šest primjeraka u hrvatskim knjižnicama (po dva u Nacionalnoj i sveučilišnoj i Knjižnici Samostana franjevaca trećeredaca na zagrebačkom Ksaveru te po jedan primjerak u Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Knjižnici Dominikanskog samostana u Bolu na Braču), po jedan se primjerak misala čuva i u washingtonskoj Kongresnoj knjižnici, Austrijskoj nacionalnoj knjižnici u Beču i Nacionalnoj knjižnici u Sankt Petersburgu, a Vatikanska je knjižnica dom dvama posljednjim primjercima ove važne inkunabule. Sačuvani primjerci potječu iz gotovo svih hrvatskih krajeva; iz Istre, s Krka, iz okolice Zadra, središnje dalmacije te Karlovca i Otočca. Samo se tri primjerka mogu pohvaliti drvorezom na posljednjem listu, bečki, peterburški i washingtonski, a bečki i washingtonski su, uz primjerak u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici i Knjižnici Samostana franjevaca trećeredaca sačuvali originalan uvez. Kako bi se Misal sačuvao od zaborava, 1971. je, stapanjem dvaju zagrebačkih i jednog vatikanskog primjerka dobiven cjelovit tekst i načinjen pretisak u izdanju Biblioteke pretisaka „Liber Croaticus“ nakladničke kuće Liber.

            Iako o okolnostima njegova nastanka ne znamo mnogo, Misal po zakonu rimskog dvora od najveće je važnosti za povijest hrvatskog jezika i književnosti, ali i za hrvatsku kulturnu povijest općenito jer pokazuje i dokazuje u kojoj je mjeri (i s kako malim vremenskim odmakom) hrvatska kultura prihvaćala nove tekovine još na zalasku Srednjeg vijeka.

Advertisements