Djela Ericha Kastnera pravi su simbol pomirbe

 

            Krečući se uz knjigu kroz djetinjstvo, doživljavamo najveličanstvenije pustolovine, upoznajemo najneobičnije likove, posjećujemo udaljene, izmišljene ili tek otkrivene krajeve i družimo se s mnogim malim i velikim piscima. Teško je, ponekad, zamisliti autora najdraže dječje knjige zamisliti u ulozi pisca za odrasle. Ili kao odraslu osobu sa svim manama i vrlinama, prednostima i nedostacima što ih odraslost nosi. Ponekad smo, kao mladi čitatelji, skloni vjerovati kako nam pisac u svakoj svojoj knjizi priča priču svog života pa tako, recimo, male glavice o Dickensu misle kao jako tužnom gospodinu odsutna, zamagljena pogleda dok o, recimo, Ericha Kastnera vide kao veselog i uvijek na šalu spremnog prijatelja koji će im uvijek rado napraviti mjesta kraj sebe i uvesti ih u novu priču.

            Baš kao i djeci neshvatljivo ozbiljnu sudbinu, autori dječjih romana počesto u sebi kriju i mnoge druge talente, makar ostali upamćeni „samo“ kao pisci dječje književnosti. Jedan se takav „ne samo“ dječji pisac, Erich Kastner rodio na današnji dan 1899. godine u Dresdenu, kao jedino dijete u obitelji oca Emila, izrađivača sedala čiji posao nije preživio revoluciju novog stoljeća i majke Ide, izučene frizerke čiji je novopečeni zanat trebao pomoći u popunjavanju sve propusnijeg kućnog budžeta. S majkom je Kastner ostvario vrlo blizak odnos što se odrazilo i na njegovo književno stvaralaštvo kojim, uz dječje junake, vladaju i likovi odveć brižnih majki, a prema nekim izvorima upravo je nespremnost da napusti majku bila glavni motiv njegova ostanka u nacističkoj Njemačkoj.

            Mnogo prije toga, 1913. godine, mladi Kastner započinje izobrazbu za zvanje učitelja, no 1916., netom prije no što će pristupiti ispitima čiji će mu prolaz omogućiti zaposlenje u državnoj školi, Kastner napušta školu i godinu kasnije odlazi u vojsku, a smješten je u jedinicu teške artiljerije. Bila je to prva prijelomna točka u njegovu životu; ratni užasi što su mu se odvijali pred očima probudili su u njemu gorljivog pacifista i taj se žar nikada nije ugasio. Istodobno, spoznao je važnost obrazovanja i, po povratku iz vojske, maturirao stekavši dresdensku stipendiju za nastavak obrazovanja na leipziškom sveučilištu gdje studira povijest, filozofiju, njemačke studije i kazalište, a po diplomi stječe i akademski stupanj doktora znanosti obranivši disertaciju o Fridriku Velikom i književnosti. Kako bi se uzdržavao za vrijeme studija, pisao je kritike i članke za nekoliko leipziških novina, a po završetku studija i preseljenju u Berlin gotovo da i nije bilo važnijeg kulturnog časopisa s kojim nije surađivao, za njega pisao ili ga uređivao. Prije no što je 1928. godine stvorio svog najpoznatijeg junaka Emila pisao je poeziju i u vrlo kratkom vremenu objavio čak četiri zbirke distanciranog tona, zbirke u kojima autor, nimalo euforičan i potpuno otrežnjenim glasom daje kritiku njemačkog društva i puta kojim ono hrli, sa sigurnošću je tvrdio, u neizbježnu propast. Ne treba naglašavati kako se tematika i ton njegova stvaralaštva nisu pretjerano dojmili vlastodržaca te je već tada na neki način započeo progon njegove riječi. Prijetnja je bio i prvi Kastnerov dječji roman Emil i detektivi, naizgled posve obična dječja priča za čije mu je stvaranje ideju pružila vlasnica izdavačke kuće Weltbuche Edith Jacobson predloživši mu da napiše dječji detektivski roman. Današnjem čitatelju takav će se roman učiniti bezazlenim, no valja imati na umu da su onodobne dječje priče mahom bile smještene u fantastične svijetove iz bajke, okružene čvrstom, neprobojnom kupolom kojom ih se štitilo od stvarnosti što je, među ostalim, pružalo plodno tlo za indoktrinaciju. Kastner je, međutim, svoje likove izmjestio prebacivši ih u suvremeno okruženje modernog Berlina i dopustivši svojim likovima da budu moderna mladež, da djeluju i misle sami preuzevši kao autor više ulogu medija namjesto uobičajene uloge pokazivača smjera kojim likovi (a posljedično i čitatelji) trebaju krenuti. Zbog tih opasnih ideja prvi je roman o Emilu, kasnije preveden na 59 jezika i samo u Njemačkoj prodan u više od 2 milijuna primjeraka, isprva zabranjen te je njegovo tiskanje bilo moguće samo u Švicarskoj.

            Zabranjivane su i ostale Kastnerove dječje knjige i zbirke poezije. Sam se autor nekoliko puta našao na meti Gestapovih ispitivanja, a na optuženičkoj i osuđeničkoj su se klupi njegove knjige našle u više navrata te su, nakon brojnih zabranjivanja, i spaljene 10. svibnja, 1933. godine. Opresiji unatoč (ili možda baš zbog nje) Kastner je ratno razdoblje proveo u Berlinu, tvrdeći kako će biti najbolji kroničar vremena i događaja bude li im pristupao iz njihova središta, bez geografske distance, a protiv nacizma se borio kako je najbolje znao, pišući.

            Po svršetku rata Kastner seli u Munchen gdje postaje kulturni urednik časopisa Neue Zeitung i izdavač časopisa za djecu i mlade Pinguin. Iako je 1951. postavljen na mjesto predsjednika njemačkog ogranka PENa i na toj poziciji ostao slijedećih 10 godina, Kastner se po svršetku rata nije pridružio niti jednom književnom pokretu te je, silnom talentu i ranijoj produkciji unatoč, ostao zapamćen ponajprije kao pisac dječje književnosti.

            Umro je 1974. godine od posljedica raka jednjaka ovjenčan mnogim prestižnim nagradama i ispraćen pozdravima sugrađana čija će mu djeca dugovati vječnu zahvalnost zbog truda koji je uložio u okupljanje fonda i otvaranje International Jugendbibliothek, međunarodne dječje knjižnice u Munchenu. Ubrzo po njegovoj smrti i Bavarska je akademija umjetnosti jednu od svojih nagrada odlučila nazvati upravo Erich Kastner.

            No, jače od svih primljenih nagrada i svih filmskih ekranizacija, o važnosti njegovih djela govori Kastnerova popularnost u poslijeratnom, novoutemeljenom Izraelu. Sjećanje na proživljene užase u židovskog je naroda još uvijek bilo odviše snažno te se stoga javljao otpor prema svemu s njemačkim predznakom, no Kastnerova su se djela, uz sitnije ustupke (radnja Emila i detektiva preseljena je, primjerice, u Zurich) pronašla put do svojih izraelskih čitatelja. Što je uzrok tom fenomenu, nitko ne može sa sigurnošću reći no jedan od izraelskih stručnjaka za Kastnerovo stvaralaštvo tvrdi kako u pozadini svega leži sjećanje na prošle i ljepše dane. Njegova je popularnost u Njemačkoj tridesetih godina bila neporeciva i nevjerojatnih razmjera, osvajajući sve slojeve stanovništva sačinjenog, među ostalim, i od Židova. Njegova su djela bila u pravoj mjeri konzervativna, a opet uz savršenu dozu subverzije te je, kao deklarirani protivnik nacističkog režima, Kastner bio ona poveznica njemačkih Židova sa sretnijim životom i djetinjstvom iz kojeg su istrgnuti i koje su bili primorani ostaviti za sobom. Tako je, bez ikakve namjere, Kastner postao most među dvjema državama, pokrečući makar i najmanji kotačić kulturnog i svakog drugog međudržavnog dijaloga. A znamo kako su upravo takvi mostovi, nehotice stvoreni, bez namjere da spajaju i po potrebi razdvajaju, mostovi nastali spontano, u srcima čitatelja, oni najčvršći.

Advertisements