Statut kraljice Anne – vrijedna civilizacijska tekovina i zaštitnik autorskog prava

Dvadeset i treći dan mjeseca travnja rezerviran je za obilježavanje Svjetskog dana knjige i autorskih prava. Pretpostavite li kako je taj datum u povijesti pod svojim okriljem ugostio neki važan događaj, prekretnicu u dotadašnjem pogledu na knjigu i književnost ili shvaćanju autorskog prava, prevarit ćete se. 23. travnja su naslovom Dana knjige okitili Španjolci, još 1923. godine, želeći time obilježiti smrtni dan svog književnog velikana Miguela de Cervantesa. Zanimljivo, 23. travnja 1616. godine svijet je, tada i ne mareći odviše za to, osim Cervantesa izgubio i Williama Shakespearea. Ono za što sedamnaestostoljetna Europa nije imala obzira ispravio je UNESCO proglasivši 1995. godine 23. travnja Svjetskim danom knjige. A kako se uz knjigu često veže i uvijek aktualno pitanje autorskih prava, tako su se i ona smjestila bok uz bok knjizi, u suslavljeničkom odnosu. Ipak, prekretnica u razumijevanju pojmova autorstva i autorskih prava dogodila se gotovo stotinu godina po Cervantesovoj i Shakespeareovoj smrti, nešto ranije u travnju 1710. godine.

            Autorska su prava i danas sklisko i osjetljivo područje, kako pravno i ekonomski, tako i moralno. Kako je još 1706. godine ustvrdio engleski književnik Daniel Defoe, mnogo je rada i truda potrebno ne bi li autorsko djelo nastalo, a samo je nekoliko trenutaka potrebno da ono bude od autora otuđeno, zajedno sa svim koristima što bi ih autoru moglo priskrbiti. No, dok su danas takve „posudbe“ češće u virtualnom svijetu, u Defoovo vrijeme autori su najljuće suparnike imali u cenzorima i izdavačima, posebice onima koji su već tada zavirivali u crne sfere sive ekonomije i već objavljena djela u ilegali tiskali i po znatno povoljnijoj cijeni nudili na tržištu.

            Važnost tiska u Engleskoj je bila prepoznata gotovo od same pojave tiskarskog stroja te su tiskarima, kao vrlo važnim čimbenicima na polju ekonomske razmjene, gotovo od samih početaka nude povlastice, a kralj Richard III čak ih izuzima iz tada važećeg zakonodavstva. Tiskarima je, između ostalog, omogućeno da svoje proizvode prodaju po najvišim cijenama, a kako bi se odluka mogla nesmetano provoditi, zabranjen je uvoz stranih, mnogo povoljnijih knjiga. Počašćeni ekonomskim blagodatima tiskari nisu imali nešto izuzetno važno; slobodu tiska. Cenzura se pojavila s Henrikom VIII, a njegova kći Mary u njenoj je provedbi otišla i korak dalje izdavši 1557. godine kraljevski nalog kojim je utemeljen Stationers’ Company. Nepopularnost kraljice Mary bila je tolika da se nije moglo organizirati dovoljno sredstava niti vremena za uobičajeni postupak cenzure i provjeru svih tiskanih knjiga te je stoga ona oformila udruženje čija je moć, kad je tiskanje knjiga posrijedi, bila apsolutna. Članovi su udruženja, osim monopola nad tiskanjem, izdavanjem i distribucijom knjiga, ostvarili pravo ulaska u svaki privatni prostor za koji se sumnja da služi kao ilegalna tiskara, zaplijene sadržaja i utamničenja proizvođača ilegalnih tiskovina. Taj je kraljevski nalog ostao na snazi sve do 1662. godine kada Parlament usvaja Akt o dozvoli tiskanja koji, uz već postojeća, članovima udruženja daje doživotno autorsko pravo na djela koja tiskaju. Svaki član posjeduje nepovredivo autorsko pravo na sve naslove koje je osobno tiskao, otuđivo samo u slučaju da djelo rasprodano dulje od 6 mjeseci ne tiska ponovno. Ta su prava članovi udruženja mogli iznajmiti ili prenijeti na druge članove, a njihovom smrću ta se prava prenose na njihove nasljednike.

            A gdje je autor u autorskom pravu? U ono je vrijeme potpuno izostavljen, uz iznimku autora-članova udruženja koji su iz vlastitih sredstava tiskali svoje knjige i time ostvarili određena prava. No, s pojavom prosvjetiteljstva i njegovim širenjem diljem Europe jača i svijest o važnosti prepoznavanja i priznavanja autorstva kao i slobodnog protoka ideja i kolanja informacija u svrhu izgradnje čvršćeg korpusa znanja društva. Takvo je osviješćivanje nemoguće postići uz brojne zabrane koje tadašnji zakoni nameću, a prva je i najveća prepreka na tom putu samo poimanje autorskog prava koje se, umjesto javnim, smatra privatnim dobrom tiskara djela. Imajući sve to u vidu, engleski Parlament (ne bez previranja i mnogih rasprava) donosi prijedlog novog zakona o autorskom pravu. Taj će zakon kraljevski pristanak dobiti 5. travnja, 1710. godine, a na snagu će stupiti 5 dana kasnije i u povijesti će ostati upamćen kao Statut kraljice Anne ili Annin statut, u spomen na tadašnju englesku vladaricu čijim je odobrenjem statut zaživio. Annin je statut premjestio fokus sa tiskara na autora koji sada postaje nositelj svih autorskih prava (koja ima pravo, ali ne i obvezu, prenijeti na drugu osobu) čime se autorima omogućava ostvarenje dugo zatomljavane želje samostalnog upravljanja nad vlastitim djelima koja više nije nužno tiskati kod nekog od članova udruženja. Autorstvo se ostvaruje prijavom knjige u za to osnovanom udruženju, a kako bi se autora još više zaštitilo (i pridonijelo diseminaciji informacija i znanja) uvedeno je pravo na obvezni primjerak koje u svim zemljama svijeta postoji i danas. Nakladnici su obvezni institucijama koje određuje država dostaviti određeni broj primjeraka svojih publikacija koje se potom u njima pohranjuju i trajno čuvaju. U Republici Hrvatskoj tu obvezu nakladnici imaju prema Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, sveučilišnim knjižnicama u Splitu, Rijeci, Puli, Osijeku i Mostaru te općeznanstvenim knjižnicama u Zadru i Dubrovniku, a u ondašnjoj su Engleskoj nositelji autorskog prava imali obvezu prema Kraljevoj knjižnici, knjižnicama sveučilišta u Oxfordu i Cambridgeu te Sionskog sveučilišta i Pravnog fakulteta. S pojavom obveznog primjerka u pitanje je došla i autorska težnja za diseminacijom znanja. Tiskanje je ondašnjih knjiga, naime, bilo veoma skupo i nositelji autorskog prava nerijetko su, između odricanja od nekolicine za njih vrlo vrijednih primjeraka i plaćanja kazne u iznosu od 5 funti, odabirali potonje.

            Druga je novost što ju je statut ponudio bilo ograničeno trajanje autorskog prava. Nositelj je, naime, svoja prava mogao zadržati 14 godina po čijem bi mu se isteku, ukoliko za njihova trajanja nije nastupila smrt, produžila za dodatnih 14 godina. Autorsko pravo, dakle, više nije bilo nasljedno niti prenosivo, a po isteku drugog četrnaestogodišnjeg ciklusa autor je izgubio sva prava što bi mu ih distribucija djela mogla donijeti. Danas je rok trajanja autorskog prava, premda i dalje određen, znatno produljen te on traje za cijelog autorova života i, u prosjeku, 70 godina nakon njegove smrti.

            Premda niti ovaj Statut nije pošteđen nedorečenosti i zamjerki onih na koje se odnosio, njegovu važnost ne možemo poreći niti danas, kao što je nisu mogli ignorirati niti njegovi suvremenici. Koliko je sam tekst bio dobro i pomno konstruiran, svjedoči i podatak da je 132 godine ostao na snazi te je tek 1842. godine zamijenjen Aktom o autorskom pravu. Stoga možemo zaključiti kako je Statut kraljice Anne vrijedna civilizacijska tekovina jer je unio red na uzburkanom i neurednom tržištu knjiga, red koji zakonski i podzakonski akti modernog vremena nastoje očuvati i danas.

Advertisements