U potrazi za Ivanom pronaći ćete i komadiće vlastite osobitosti

Rijetki su ljudi za čije predstavljanje nisu potrebni veliki uvodi. Za njih je potrebno tek nekoliko slova. Tako malo, a rekli ste sve. Izgovorite li u svijetu „IBM“ vaši će sugovornici zaključiti kako mislite na „The International Business Machines Corporation“. No, poslužite li se tom troslovnicom kako biste opisali jednu od hrvatskih književnih veličina i kažete li pritom da je o njoj pisao i sam AGM, mjesta sumnji neće biti. Govorite o Ivani Brlić Mažuranić, autorici prvog hrvatskog klasičnog romana za djecu, sanjarki čija je mašta generacijama otvarala put u čarobni svijet hrvatske davnine i revolucionarki pisane riječi čiji daleki, a opet tako bliski i bezvremenski tekstovi s izvanrednim uspjehom dopiru do svojih čitatelja i danas.

            Rođena 18. travnja 1874. godine u ogulinskom domu Vladimira i Henriette Mažuranić, Ivana je bila prva kći i najstarije od četvero djece što su preživjela nejačku dob. U godini njena rođenja tadašnji ban Ivan Mažuranić proširio je obvezu četverogodišnjeg školovanja dotad rezerviranog samo za dječake osiguravši tako djevojčicama mogućnost stjecanja osnovnog obrazovanja. Kao da je znao koliki se potencijal krije u njegovoj unuci Ivani koja je svoje obrazovanje ipak u najvećoj mjeri primala kod kuće, uz mlađu braću Darka i Željka i sestru Alku. Rođena Ogulinka uskoro s roditeljima kreće put sjevera, preselivši se isprva u Jastrebarsko, a potom u Zagreb gdje će se, u intelektualno stimulirajućem i umjetnički nastrojenu okruženju formirati djevojka Ivana Mažuranić. Ogulin će ponovno posjetiti tek kao dvanaestoodišnjakinja, no njegov će je krajolik, a posebno „nutrina veličanstvenog Kleka“ inspirirati za budući književni rad.

            Rad kojem se prepuštala tek u slobodno vrijeme,, kada bi sve ostale kućanske, majčinske, supružničke i ine dužnosti bile zadovoljene. Jer Ivanini nagon i želja za pisanjem ustuknuli bi pred mažuranićevskim osjećajem dužnosti i reda, a upravo je taj osjećaj dužnosti, kako će u jednom svom kasnijem zapisu istaknuti, odgovoran za dugogodišnje zatvaranje njenog pisanja u sferu privatnog jer „spisateljstvo je nespojivo s dužnostima ženskim“. A njene su ženske dužnosti započele još kad je, kao osamnaestogodišnjakinja 1892. godine napustila roditeljski dom u Markovoj ulici i mili joj Zagreb pošavši put Slavonskog Broda kako bi se udala za brodskog odvjetnika Vatroslava Brlića i u njegovoj kući pronašla trajni dom. Je li bila sretna? Isprva su je, zasigurno, preplavljivali pomiješani gorko-slatki osjećaji; radost zbog tek započetog bračnog života sa suprugom kojeg, kako je u pismima majci često isticala, „ima rado, možda i prerado“ i tuga zbog napuštanja ne samo roditeljskog doma nego i sigurnog zagrebačkog okruženja, poznatih ulica, mjesta i ljudi i mnogih, za nju dotad svakodnevnih, životnih navada. Kao djevojku iz velikog grada pomalo ju je zatečenom ostavio nedostatak društvenih, kulturnih i umjetničkih događanja i aktivnosti u Brodu na Savi. Umjesto njih, prepuštala se svakodnevnim višesatnim šetnjama, obilascima vinograda i kupanjima na gradskim kupalištima za ljepših dana, a rođenjem prve kćeri Nade 1893. godine njen je život ispunjen setom sasvih novih zvukova i osjećaja.

            Želeći saznati više o životu „hrvatskog Andersena“ posegnula sam za autoričinom biografijom jednostavnog naziva U potrazi za Ivanom hrvatske književnice Sanje Lovrenčić. „U potrazi“ jer niti sama autorica nije bila sigurna što će na svom putu pronaći i hoće li je on odvesti k željenom cilju i pružiti joj (kvalitativno i kvantitativno) dovoljno materijala za pisanje o Ivaninu životu. Iščitavajući njene bilješke, pisma što ih je razmjenjivala s različitim članovima obitelji, ali i novinske članke i kritike njenih djela te pretražujući arhive, polako je, no s izuzetnom vještinom preplela niti Ivanina života i uplela ih u smislenu cjelinu čijim se čitanjem popunjavaju praznine i nedorečenosti suhoparnih biografija kakve pronalazimo u bilješkama o piscima.

            Po rođenju kćeri Nade, uslijedilo je još šest trudnoća; sinovi Vladimir i Nikola nisu, nažalost, preživjeli dojenačku dob dok su Ivan, Zdenka, Zora i najmlađa Nedeljka (od milja zvana Nevica) rođena 1917. godine svojoj majci donosili mnogo radosti čineći okosnicu njihova života. I njeni su prvi, sramežljivo i u osami vlastite sobe napisani tekstovi bili namijenjeni za čitanje malim Brlićima, a njihovo ju je odobravanje, uz ohrabrivanje obitelji, ponukalo da se pisanjem nastavi baviti i dalje. Kako je, tragajući za Ivanom, otkrila i Sanja, odnos njene obitelji spram njenog pisanja dugo je bio ambivalentan; pohvalama unatoč, njena ju je majka u pismima dugo korila, ističući kako je pisanje odvaja od njenih tradicionalnih, osnovnih dužnosti no ipak joj u jednom navratu kao dar šalje prekrasan pisaći stol što je autorica doživjela kao pohvalu i poticaj za svoje daljnje stvaranje.

            Stvaranje što će je velikim i zlatnim slovima upisati u povijest, ne samo hrvatske, dječje književnosti. Nakon sramežljivo napisanih, u krugu obitelji tiskanih i za najuži krug prijatelja čitanih Valjanih i nevaljanih 1902. i Škole i praznika 1905. godine, Ivana je 1913. godine, prvotno kao priču namijenjenu svom nećaku Hristu „Ristiću“ Nestorovu, sinu njene sesstre Alke, napisala Čudnovate zgode šegrta Hlapića, roman koji je Matoš proglasio prvim klasičnim djelom hrvatske dječje književnosti. Ideju za nastanak priče o malom, vječno vedrom šegrtu i naizgled opakom majstoru Mrkonji Ivana je dobila jedne kišne večeri u Brlićevcu. Dugo je, naime, sa svog prozora na glavnom brodskom trgu promatrala malog, veselog opančarskog šegrta i njegova mrkog gazdu pitajući se kakvim životom dječak živi. Odgovor je dobila jedne večeri kada je, ponukana bukom izašla iz svog Brlićevca i na kiši ugledala dječaka i majstora kako traže mačkicu što ju je dječak ranije izgubio. Dirnuta nježnošću naizgled grubog majstora odlučila je napisati roman u kojem zgode naposljetku ipak nadvladavaju nezgode i njime je postigla svoj prvi domaći, ali i međunarodni uspjeh.

            Drugi je val to uspjeha stigao 1916. s izlaskom Priča iz davnina. Prvo je izdanje sadržavalo deset priča, nadopunjavanih novim autoričinim stvaranjima inspiriranim hrvatskom starinom i manje poznatim likovima iz slavenske mitologije svakim slijedećim izdanjem. Priče su, po smatranju kritike, najvažnije spisateljičino djelo, a priskrbile su joj i međunarodne pohvale i priznanja. O važnosti što su joj je strani kritičari pridavali svjedoči i podatak da je termin hrvatski Andersen kako Ivanu Brlić Mažuranić i danas rado nazivamo, iskovao upravo kritičar Daily Dispatcha. Uz ostale počasti, književni joj je rad priskrbio dvostruku nominaciju za Nobelovu nagradu za književnost od strane Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, a posebnu su joj čast ukazali primivši je 1937. godine među svoje (doduše dopisne) članove kao prvu ženu u svojoj stoljeće dugoj povijesti.

            Sve to, ipak, nije bilo dovoljno da književnici pomogne u borbi s depresijom, „najgorom ne-tjelesnom boli koju ljudi poznaju“. Tu je bitku, s različitim razinama uspjeha, vodila gotovo cijelog života, pritisnuta ne samo financijskim i obiteljskim brigama već i osjećajem krivnje i stalnom potrebom za opravdavanjem zbog svoje bolesti. Smatrala je, naime, potpuno ispravno kako nije ona sama kriva za svoje stanje, no ta njena trajna potreba za opravdavanjem upućuje na stalno propitivanje njene krivnje s druge strane, iako sačuvanih pisama, a samim time niti dokaza, za to nema. Pritisnuta, ponajviše osjećajem usamljenosti i nepotrebnosti nakon što je, kako sama kaže, 50 godina živjela za druge, a najčešće i za više njih odjednom, Ivana Brlić-Mažuranić svoj je život završila 21. rujna 1938. godine tijekom liječenja u bolnici na Srebrnjaku.

            Zašto je pitanje na koje je najteže dati odgovor, no u svojoj Potrazi za Ivanom Sanja Lovrenčić uspijeva, ako već ne dati odgovor na to pitanje, bar objasniti zašto ne. Nije to bilo u trenutku potpunog psihičkog rastrojstva, što je okolnost koja se tako rado i često vezuje uz čin oduzimanja vlastitog života. Razlog prije, iako ne posve potvrđeno, leži u strahu od budućnosti i života daleko od mjesta koje je cijelog života zvala domom iako je, ne sasvim tajno, oduvijek žudjela za povratkom u Zagreb.

            Iako isprva sumnjajući u uspjeh svog pothvata (jer se osobu koje više nema i ne može sasvim pronaći, za njom ostaju samo tragovi) Sanja Lovrenčić uspjela je slijediti te tragove i doći do konačnog cilja; ispričati priču o Ivani njenim vlastitim glasom, kroz prepiske i dnevničke zapise. A dodana je vrijednost tekstu u tome što je, tragajući za Ivanom, autorica pomalo otkrivala i fragmente vlastitog života, ponajviše ispisanog kroz odnos sa sinom Vidom čije odrastanje i sazrijevanje odmiče paralelno s rastom i sazrijevanjem priče o Ivani.

Advertisements