Pomrčina srca

Postoje knjige koje će vas zavesti, jednostavno očarati i natjerati da uz njih bdijete noćima, ne ispuštajući ih iz ruku. A kad s njima završite još će vas danima proganjati, uvlačiti vas u svoj svijet i ostavljati nemirnima. S druge strane, postoje i knjige koje će vas na krivi put navesti; svojom naslovnicom, naslovom ili kratkim sadržajem na poleđini. I kad pomislite da pred sobom imate lagano štivo u čijem ćete društvu prikratiti vrijeme do zaranjanja u svijet snova, zaskočit će vas svojom kompleksnošću, uzburkati vaše misli i odvesti vas na put dug tisuće kilometara. A možda ste samo htjeli malo lakog štiva prije spavanja. I ponovno se ona o knjizi koju se ne sudi prema koricama pokazuje ispravnom.

            Pomrčina srca takva je knjiga. Ako vam snažan, hrabar i nimalo melankoličan glas Rute Sepetys ne odzvanja iz nekog od ranijih druženja, a knjigu ste samo „brzinski“ i u letu ugrabili s police obližnje knjižare preletjevši pogledom preko hrpta nježne boje i još nježnijeg naslova, nadat ćete se opuštanju uz ljubavnu dramu. Sa sretnim završetkom, naravno. No, priča čiji je izvorni naslov Between shades of grey neće vam pružiti gotovo ništa od navedenog. Točnije, i ljubav i sreća i zaljubljena sanjarenja bit će stiješnjeni i njihovo će šarenilo tek povremeno probijati kroz nijanse sive kojima iznebuha biva obojen život petnaestogodišnje Litvanke Line Vilkas, njene majke Elene, oca Kostasa i mlađeg brata Jonasa kao i desetaka tisuća drugih Litvanaca čija su se imena našla na „popisima“ što ih je 1941. godine načinila sovjetska tajna služba. Zbog mnogih razloga, osim onih u optužbama navedenih – nisu bili lupeži i kriminalci, mnogi među njima još nisu bili dovoljno stari za shvaćanje značenja riječi zakon i poimanje dobra i zla. A ipak su se svi oni, učiteljica, knjižničarka, mrzovoljna žena, ćelavi čovjek, djevojčica s lutkom, liječnik i mnogi drugi, nagurani i stješnjeni poput stvari, našli u kamionima čije je odredište bilo nepoznato i krenuli na put dug tisuće kilometara, put koji je za mnoge od njih bio jednosmjeran. Put u Sibir. Iskustvo prisilnog rada u radnom kampu, zaogrnuto tamom polarne noći, preneseno je Lininim glasom, ispričano kroz vizuru petnaestogodišnje djevojke, vrlo talentirane slikarice čiji su snovi o dječacima i ljetnoj umjetničkoj školi od nje otrgnuti ne ostavljajući joj izbor; mora naglo odrasti i prilagoditi se novonastalim okolnostima. Izvana čvrsta i ponosna, Lina svoje unutarnje strahove, demone, dvojbe, nadanja i iščekivanja ne zatire, dopušta im da izađu iz nje i prijeđu na papir i, poput svog slikarskog uzora, Edwarda Muncha, inspiraciju pronalazi u boli, a ljepotu vidi u onome od čega prosječan promatrač odvraća pogled. I crta, svjesna kako bi je crtanje moglo stajati života. No, ne može prestati jer crtanje je održava na životu. Baš kao što neki u svojoj agoniji vrište, razbijaju ili pribjegavaju samoozljeđivanju, Lina sjeda na hladnu dasku u nečemu što bi se samo uz mnogo mašte moglo nazvati kolibom i crta. Njeni će crteži, vjeruje, jednog dana pomoći njenom ocu, od njih razdvojenom i zatvorenom, da ih pronađe i odvede u njihov litvanski dom. Pa iako ta nada svakim danom postaje sve manja, Lina nastavlja crtati jer, ako ih otac i ne pronađe, crteži će pomoći njoj. Da očuva zdrav razum i snagu, ostane čvrsto uporište majci i bratu i pronađe put koji će joj, kroz spektar nijansi njena životnog sivila, ponovno pokazati boje.

            A ovu je priču teško zamisliti u veselim i vedrim bojama. Rat i ratna stradavanja dovoljno su teški i kada ih, kroz svoju vizuru, ne prenosi petnaestogodišnja djevojka čiji se dnevni obrok sastoji od tristo grama kruha i otopljenog snijega pretvorenog u vodu za piće. Lina čitatelju nimalo ne olakšava, nije nestvarno jaka heroina, ne smije se svojoj teškoći i ne uživa u dijeljenju mrvica svoje hrane s ostalima. Ona je stvarna, brutalno stvarna i kao takva izuzetno snažna, čini stvari u kojima ne uživa, glavu drži visoko i pogled usmjerava naprijed čak i kad joj noge klecaju pod teretom vlastitog tijela. Ponosna je, ali prestrašena, neiskvarena, ali puna mržnje i gorkog prezira prema sovjetskim djelima. A Ruta Sepetys bravurozno će iskoristit njen glas i vlastiti talent i taj prezir uspješno prenijeti na čitatelja. Jer svi smo o radnim kampovima nekad nešto čuli, možda smo se i podrobnije interesirali i u tom nam je slučaju, zasigurno, u ruke dospjela poneka fotografija. No, razmjera osobne tragedije pojedinca postanemo svjesni tek kada uz njega provedemo određeno, čak i fikcionalno, vrijeme. A to nam je vrijeme autorica ispunila plejadom snažnih, karakternih i slojevitih likova, ne uvijek plastično dobrih ili loših, mnogim teškim slikama i ostavila nas s mnogim pitanjima. Ovim je romanom Ruta Sepetys, Amerikanka litvanskih korijena čija je obitelj iz Litve prebjegla u Njemačku netom prije lipanjskih deportacija, na ovaj je način odala počast stradalnicima Staljinova režima, dopustila tisućama čiji su glasovi desetljećima bili ušutkivani da napokon glasno progovore, a njihova su svjedočanstva pomogla da Pomrčina srca dobije tako potrebnu autentičnost i dovlea je u poziciju promatrača dovoljno uronjenog da s velikim žarom i htijenjem priču prenese, ali opet odmaknutog baš koliko treba, kako patetika i melankolija ne bi razbile čvrstoću, bistrinu i oštrinu. Kako Linina duha, tako i same priče.

Advertisements