Dnevnik gradske cure

Ljeto donosi nove ljubavi, nove okuse, nova mjesta (ponekad i sve u jednom) i nove knjige. Često upravo ljeti pronađem knjigu uz koju ću se dobro nasmijati, pošteno opustiti i razmisliti o životu. Bez velikih riječi i pompe. Slučaj je htio da su moje dvije posljednje ljetne knjiške ljubavi stigle iz pera (ili s tipkovnica) hrvatskih autorica. Tako sam lani „guštala“ uz Ankicu Tomić i njene reminscencije na otočko djetinjstvo u Naročito ljeti, a ove godine „chillam“ uz komičarku i Indexovu kolumnisticu Andreu Andrassy i njen tvrodukoričeni Dnevnik gradske cure. Ljeto se ove godine malo požurilo, valjda u znak isprike za lanjske kiše, neverine i upropaštene godišnje pa i ja, prije službenog početka ljeta, imam svog ljetnog favorita.

            Andrea Andrassy, djevojka mađarskog imena koja ne govori mađarski. Ali zato govori mnoge fora, smiješne i zanimljive stvari na hrvatskom. Ne, doduše, na tečnom i gramatički ispravnom hrvatskom jer njen stil pisanja i odabrane teme ne bi otrpjeli hrvatski standardni jezik. Ona priča o životnim situacijama u koje svi već jesmo ili ćemo u nekom trenutku „upasti“, a život rijetko pristaje potpasti pod norme i okvire koje za njega tako pomno odabiremo. Pa bi i njegovo opisivanje pomno biranim riječima bilo smiješno. Karikaturno smiješno. A Gradska cura nije karikaturno smiješna. Ako išta, beskrajno je zabavna i smijeh što ga budi u čitatelju pun je duha, neovisno o tome smijete li se s njom ili njoj. Pa i kad se smijete njoj, znate da se ona negdje smije s vama. A kad knjiško druženje protekne u tako veselom, pozitivom obojenom i opuštenom ozračju, želite čitati još. I 230 stranica nikako nije dovoljno.

            Srećom, Dnevnik gradske cure u izdanju Naklade Ljevak samo je mali dio istoimenih kolumni što ih Andrea Andrassy piše za portal Index.hr. Kako sama u uvodu kaže, to su njoj najdraži tekstovi, tematski podijeljeni u cjeline; o dečkima, hejterima, prekidima, stereotipima, torti od sira (koja je, usput budi rečeno, najbolja u kombinaciji s malinama op.a.) i emocionalnoj stabilnosti pod utjecajem alkohola. Takvo što ne postoji. Ali postoji nekoliko trikova i savjeta koji pomažu, a prokušano prvi i najvažniji glasi : ugasi mobitel. Lepršavim i bockavim humorom Andrea se hvata u koštac i sa svim bezličnim internetskim provokatorima. Svatko je od nas, krećući se virtualnim prostorima, „stao na žulj“ nekom takvom  i upustio se u nelogična objašnjavanja. A jedan „smile emoticon“ ponekad bi bio i više nego dovoljan.

            Je li Dnevnik gradske cure hrvatski Seks i grad? Ne. Popularnom serijalu unatoč, knjiga Candace Bushnell nimalo ne nalikuje Dnevniku, nije to zbirka kolumni već kraćih tekstova koji problematiziraju neke situacije iz života (nad)prosječne Newyorčanke, ali nedostaje im duha, iskričavosti i nota ironije što ih posjeduje Andrein Dnevnik. Osim toga, Zagreb nije New York, umjesto Cosmopolitana univerzalan odgovor na sve je čizkejk, a autorica je ovdje i glavna protagonistica svog života. Ona se definira kroz sebe, nije određena onim jednim, posebnim Njim s čijim imenom njeni dani počinju i završavaju. Ali nije niti ojađena jer istog tog Njega nema. Dapače. Živi, radi na sebi i napreduje i kao da cijelim putem poručuje da su osobni rast i napredak najviše što smiješ ili možeš očekivati od života. Sve su ostalo bonus bodovi.

            Naravno, svi mi to nekako znamo i sami. No, kad te simpatična i uspješna mlada žena podsjeti kako, uz malo volje i odlučnosti, nema toga što ne možeš, zapitaš se zašto ti misliš da ne možeš. A kad ti vlastitim primjerom dokaže da, suprotno onome što u svojoj pjesmi tvrdi Lily Allen, i nakon dvadesetidruge imaš vremena donijeti i ispraviti pogrešne odluke i biti sretna, znaš da cijelo vrijeme razmišljaš krivo. Jer i sreća je, naposljetku, stvar osobnog odabira. I količine čizkejka u frižideru.

Advertisements