“Ako žene čitaju krimiće, zašto ih ne bi mogle i pisati?” – Karin Slaughter na gostovanju u Zagrebu

Šesnaesti kat nebodera u zagrebačkoj Ilici pretvoren je, prije nešto više od dvije godine, u prvi zagrebački vidikovac, Zagreb Eye. Brojni su Zagrepčani i njihovi gosti otad ostajali zadivljeni prekrasnim pogledom što se odandje pruža na širi centar grada, a sinoć je predvečernja gradska panorama poslužila kao kulisa za susret ljubitelja krimića s jednom vrlo posebnom gošćom. U organizaciji nakladničke kuće Znanje Zagreb je posjetila jedna od najprodavanijih američkih autorica kriminalističkog romana, Karin Slaughter.

            Autorica čija su djela dosad prodana u više od 30 milijuna primjeraka diljem svijeta, u 15 je godina stvaranja objavila 14 romana jedna je od najproduktivnijih spisateljica trilera mlađe generacije, a, kako je otkrila zagrebačkoj publici u razgovoru što ga je vodila novinarka i spisateljica Tanja Tolić, zbog stalnog nadolaženja novih ideja nikada ne radi na samo jednoj knjizi. No, kvaliteta njenog stila i oštrina zapleta zbog toga nimalo ne pate jer Karin se potpuno posvećuje razradi svojih ideja pa tako ponekad prođu i tri godine prije no što prvotna zamisao preraste u knjigu. Ipak, puka je sreća odlučila da čitatelji diljem svijeta danas uživaju u djelima Karin Slaughter, autorice trilera. Iako voli čitanje i oduvijek je najveće zadovoljstvo pronalazila upravo u čitanju trilera te bi stoga bilo prirodno da se i sama okuša u njihovu pisanju, prvi izbor Karin Slaughter bila je povijesna fikcija. Kako sama kroz smijeh kaže, njena joj agentica za te radove nije uspjela pronaći izdavača te joj je predložila da se okuša u drugom žanru, odabrala je triler i zato je danas ovdje. „Znate, mi Amerikanci, a samim time i ja kao američka autorica, vrlo smo arogantni i često razmišljamo samo o domaćem tržištu. Stoga je divno vidjeti koliko su moje knjige čitane i u drugim zemljama i za mene je pravi dar putovati i biti ovdje. Hvala vam na tome“, poručila je Karin zagrebačkoj publici. Odnos s čitateljima i inače joj je bitan i nastoji njegovati dvosmjernu komunikaciu, no, smatra kako je njen posao prije svega pisanje knjige, a ne pisanje na društvenim mrežama; hiperprodukciju na Twitteru i Facebooku smatra i pomalo štetnom jer će preostati vrlo malo tajanstvenosti upoznaju li vas čitatelji predobro.

            Premda se pri stvaranju svojih priča ne vodi za željama i savjetima čitatelja, ipak joj je težnja stvoriti netipične likove, onakve u čijim bi pustolovinama i sama voljela uživati čitajući. Jednog od svojih najpoznatijih likova, Willa Trenta, glavnog protagonista serijala Atlanta stvorila je, otkriva, kao protutežu Jeffreyju Tulliveru, pokojnom suprugu Sare Linton i jednom od glavnih protagonista u nas neprevedenog serijala o Okrugu Grant. Jeffrey je, kaže Karin, bio tip policajca koji se u mnogočemu oslanjao na snagu dok je Will prisiljen češće koristiti svoj um. „Budući da i sam krije svoju disleksiju, Will razumije potrebu za skrivanjem kod drugih, shvaća koliko je lako donijeti lošu odluku i koliko skrivanje može otuđiti čovjeka. No, istovremeno, Will je snažan na mnogo drugih načina. Iako se to isprva ne čini, on uvijek uspijeva pronaći put i izboriti se za sebe.“ A to mu, okruženom snažnim ženskim likovima nije nimalo lak zadatak. Svjesna je toga i autorica koja priznaje kako ni sama ne voli čitati o blesastim i bespomoćnim junakinjama. „Svijet krimića donedavno je bio muški svijet. Nije bilo nalik dami pisati kriminalističke romane. No, ako većinu čitateljske publike u zapadnom svijetu čine žene, a trileri su najčitaniji žanr, znači da žene čitaju krimiće. Zašto ih onda ne bi i pisale? Prednost je ženskog autora što žena razumije ženu, zna što je plaši, a to je gubitak kontrole. Spisateljice će to možda bolje dočarati iako će dobar autor kvalitetno prikazati obje strane priče, mušku i žensku, neovisno o spolu“.

            Kao prava spisateljica, priznaje, voli od početka imati sve konce u rukama i stoga već i prije početnog raspisivanja radnje voli znati položaj i sudbinu svakog od svojih likova kako bi mogla biti poštena i prema likovima, ali i prema čitateljima željnim kvalitetnog zapleta i ravnomjerno raspoređenih tragova uz čiju će pomoć čitatelj i sam doći do otkrića glavnog pitanja u svakom krimiću, a to je „tko je ubojica?“ A uz pitanje ubojičina identiteta, čitatelje često zanima i odakle inspiracija za tako jezovite i krvave zaplete. U SADu se, otkriva Karin, zločini, pogotovo oni seksualne naravi, događaju svakih šest minuta i ona jednostavno u svojim pričama želi ogoliti surovost zločina, prikazati ga u svoj njegovoj realnosti, sirovosti i surovosti i dokazati da „tamo vani“ postoji mnogo „dobrih momaka“, policajaca koji razumiju što znači biti žrtva i žele pomoći. „Inspiraciju ne crpim iz novinskih naslova već iz stvarnih policijskih izvještaja. No, nikada ne „kradem“ priču, iz fragmenata različitih zločina i izvještaja stvaram nešto novo, svoje priče.“

            Tim je pričama Karin dosad osvojila i publiku i kritiku koja ju je za njen spisateljski rad nagradila brojnim priznanjima, a kako je u uvodnom razgovoru istaknula Bojana Franić, urednica u „Znanju“, hrvatska će publika do kraja godine biti nagrađena još dvama nastavcima iz atlantskog serijala; Dubokom padu čiji je izlazak predviđen za srpanj i Criminalu koji se na policama knjižara očekuje do kraja godine.

Foto : Znanje

           

Advertisements