U književnosti autor ima mogućnost odluke dok je u novinarstvu sve čvrsto određeno činjenicama – Drago Hedl na književnoj večeri u Velom Lošinju

Osječanin čiji je skladan i stabilan, dugotrajan brak s novinarstvom narušen flertom s književnošću, Drago Hedl, predstavio se sinoć lošinjskoj publici. Na terasi nedavno renovirane Vile Elisabeth u Velom Lošinju, pod palmama, uz lagani lošinjski povjetarac, uz zalazak sunca, poklonici književnosti su, u intimnoj i ugodnoj atmosferi što ju je svojim neposrednim, ali izrazito profesionalnim pristupom stvorila voditeljica programa Branka Džebić, upoznali jednog od predvodnika istraživačkog novinarstva, dobitnika brojnih uglednih domaćih i inozemnih nagrada, književnog kritičara, dramatičara, a odnedavno i pisca kriminalističkih romana.

            Ti su mu romani, Izborna tajna (Naklada Ljevak, 2014.) i Ispovjedna tajna (Naklada Ljevak, 2015.), svojom jezovitom napetošću građenom na ubojstvima maloljetnica, punokrvnim likovima i finim prikazima osječkog ambijenta kojima se nadopunjuje tekst, donijeli usporedbu sa skandinavskim majstorom žanra, Stiegom Larssonom. Hedl je, otvoreno i kroz smijeh, lošinjskoj publici otkrio kako ne bi volio doživjeti sudbinu švedskog pisca koji je, napisavši treći dio Millennium trilogije  preminuo. Smatra, ipak, kako se od velikog pisca kakav je Larsson može mnogo naučiti, ali njegova je trilogija, unatoč dodirnim točkama s Larssonovom, ipak nešto drugačija.

            A nešto posve drugačije na hrvatskoj je kulturnoj pozornici i Drago Hedl. Oduvijek je, kaže, htio postati književnik te je čak i napisao dvije zbirke priča, no brze su ga vode novinarstva odvele u sasvim drugom smjeru. Prvoj se ljubavi u međuvremenu vraćao pišući brojne dramske tekstove uprizorene u osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu, a autor je i brojnih dokumentarnih filmova, među kojima se posebno ističe film Vukovar – završni rez, nagrađen na Sarajevo film festivalu 2006. godine. Iako ga je „afera“ s književnošću potpuno preuzela i obuzela, Hedl se i danas bavi radom na dokumentarnim filmovima te upravo priprema film o takozvanom humanom preseljenju. Njime želi ispričati priču dvaju sela, jednog u Slavoniji i drugog u Vojvodini koja su 1991. godine razmijenila stanovništvo.

            Već je iz prvih, gotovo uvodnih, rečenica čak i neupućenom promatraču jasan razmjer beskompromisnosti Hedlove izravnosti. Zbog njegova ga je novinarskog rada ponekad i čuvala policija, no tvrdi kako je sve to dio posla i ne žali se jer novinarstvo je poziv koji je sam odabrao. „Možda je i moglo drugačije“, kaže Hedl, „no mislim da sam dobro odabrao jer na kraju dana, sve je dobro ispalo. Neke su priče ispričane, neke su se stvari raščistile i sad sam u nekim mirnijim, literarnim vodama.“ I tim je „mirnijim“ vodama zaplovio poprilično burno, objavivši 2010. knjigu Glavaš – kronika jedne destrukcije (Novi Liber, 2010.) Ratno je doba proveo u Osijeku kao izvjestitelj Slobodne Dalmacije i stoga je, kao sudionik tog vremena i prostora, htio vratiti dug koji je, na neki način, osjećao prema istini. Kako kaže, grozi se kolektivne krivnje kao i onih koji vole govoriti o načelnoj i paušalnoj krivnji zajednice. Istraživanje osječkog kriminalnog miljea ga je i dovelo do pisanja vrlo usješnog krimića. Iz svojih priča posuđuje temu i potom je, u maniri vrhunskog autora, dorađuje.

Upravo je to svojevrsna sprega, isprepletenost književnosti i novinarstva o kojoj Hedl vrlo rado i često govori. „Novinarstvo ima određene okvire u kojima funkcionira, činjenice su mu svetinja i ne možete se odmicati od onoga što je faktičko stanje, a književnost ima krasnu situaciju u kojoj je autor i istražitelj i sudac i odlučuje o svemu, može s likovima učiniti što ga je volja, sve je u njegovim rukama i on može učiniti da priča dobro završi. Kod novinarskog teksta možete nešto istražiti, možete napisati, ali tu uloga novinara prestaje. Sve ostalo čine drugi; policija, tužitelji i istraga. U književnosti autor ima mogućnost odluke, no tu postoji i zamka jer kad se knjiga napiše, tada sudbina vaših junaka odlučuje i o vašoj sudbini i to je ta igra u kojoj treba biti oprezan.“  Oprezno je, iako vrlo izravno, krenuo i u pisanje Izborne šutnje, romana o seksualnom zlostavljanju maloljetnica u osječkom domu za odgoj djece i mladih. U novinarstvu, kaže, nije mogao doći do kraja u toj temi i stoga je, uz pomoć mašte, u romanu kaznio odgovorne. Nedavno objavljena Ispovjedna tajna je, kaže, čista fikcija no i u njoj se dotiče teme maloljetnica. Maloljetnicama se bavi glavni negativac njegove trilogije, političar Ivan Horvatić, a kako se Hedl bavi njime, posve je jasna prisutnost mračne i teške teme u njegovim prvim dvama, i posve izvjesna u trećem romanu.

            Lošinjskoj je publici otkrio je da je stvaranje dobrog krimića jednako pripremi dobrog jela. Uz sve potrebne sastojke, potrebna je doza ujetnosti kako bi se oni pretvorili u nešto ukusno i čitatelju prihvatljivo. On, kao autor, pokušava od svojih romana napraviti više od gole priče; čitatelju želi prezentirati stvarne, realne likove, kakvi bi i u stvarnosti bili. Njegovi likovi, smatra Hedl, žive neovisno o radnji. Svoje likove zamišlja kao ogoljelu, drvenu figuru koju odijeva kako mu to najviše odgovara iako priznaje da uvijek postoji stvarni, čvrsti lik koji piščeva mašta dorađuje i upravo je stoga, smatra, bolje biti pisac nego novinar. Novinarstvo i književnost isprepleteni su u svakoj pori Hedlova svaralaštva pa će tako, upitan o svojoj gotovo hiperproduktivnosti (u dvije je godine napisao dva romana i radi na trećemu), odgovoriti kako roman nije teško napisati imate li u glavi razvijenu osnovnu ideju i posvetite li se njenoj razradi u pravoj mjeri. Ističe kako, pišući 4-5 kartica dnevno, osnova romana može biti završena za otprilike 6 mjeseci. Njemu se, kao istraživačkom novinaru, ta norma i ne čini suviše velikom. Za kasniju je obradu i doradu potrebno nešto više, no Hedl smatra kako je i ona prijeko potrebna jer ponekad prvi recenzenti uoče i ono što je autoru promaklo. Tako je, zahvaljujući intervenciji svog urednika, Hedl na životu ostavio jednog od svojih glavnih protagonista, inspektora Vladimira Kovača. „Možda bude dobar za nastavak“, rekao je urednik.

            I bio je. Ne jedan, nego čak dva. Naime, dok se tek očekuju odjeci nedavno objavljene Ispovjedne tajne, Izborna se šutnja prevodi na talijanski jezik i slijedeće će godine biti objavljena u izdanju nakladničke kuće Basilio iz Venecije, specijalizirane za izdavanje kriminalističkih romana. Postoje naznake objave češkog izdanja, a očekuje se i snimanje trodjelne televizijske serije prema prvom romanu. A treći roman? Lošinjskoj je publici Hedl otkrio da je, za potrebe finala trilogije, svoje junake preselio u Kijev. Razlog je posve pragmatičan; Horvatić je postao ministar unutarnjih poslova i, kao takav, mora napustiti vlastitu zemlju kako bi ga mogli uhititi. No, detalje nije želio otkriti.

            Naposljetku, ugodno predvečernje druženje pojačano vizualnim elementima i opuštajućom ambijentalnom glazbom završeno je razgovorom o hrvatskoj svakodnevici koju je Hedl jednom nazvao tragedijom prije nego krimićem. Iza te tvrdnje stoji i danas jer, kaže, u krimiću postoji šansa za sretan završetak dok u tragediji toga nema. Ima li nade u sretan rasplet i završetak situacije u novinarskoj profesiji, načetoj krizom u društvu i egzistencijalnim problemima unutar same struke, nije otkrio. No, kaže uz osmijeh, ponovno bi odabrao jednako jer čovjek je, pa tako i on, sklon ponavljanju grešaka.

Foto : Val

Advertisements