Razgovor s Karin Slaughter : Čitanje i očuvanje knjižnica danas su gotovo pitanja nacionalne sigurnosti

Pravo je zadovoljstvo uživo susresti neke od autora čije knjige s nestrpljenjem očekujete, nad čijim likovima strepite i u čijim zapletima uživate. A zadovoljstvo je tim veće kada autor, osim neporecivog talenta za pisanje, posjeduje i otvorenost i toplinu, istančanu neposrednost utkanu u svaki trenutak komunikacije s publikom.

Ljubiteljima krimića ne treba posebno predstavljati Karin Slaughter kao autoricu. Otkad se 2001. godine pojavila na književnoj pozornici s romanom Zaslijepljena, njome suvereno vlada, a 14 romana što su uslijedili nakon prvog ponavjaju ili nadilaze uspjeh književnog debija. Navikla je na pohvale, rekli biste. No, za nedavnog boravka u Zagrebu otkrila mi je kako je pisanje svakog novog romana pustolovina za sebe i kako se svaki put osjeća kao da je na početku. A što Karin kaže o položaju žena u spisateljskoj industriji, koje od njenih osobina krase i njene likove te zašto smatra da su knjižnice danas važnije no ikad, pročitajte u nastavku.

 

Je li, po Vašem mišljenju, spol autora još uvijek bitan u industriji kriminalističkih romana? Jesu li danas muški i ženski autori izjednačeni ili među njima još uvijek postoje razlike?

            Što se tiče prodaje, mislim da autoricama ide jako dobro ako ne i bolje nego autorima. No, na području uvažavanja i poštovanja spisateljica čeka nas još dug put. Svake godine američka organizacija prati broj autorica recenziranih u važnim novinama i časopisima i uvijek smo u žalosnom zaostatku za muškarcima – u slučaju New York Timesa jedne su godine autorice bile recenzirane tek u 30% slučajeva što je izrazito žalosno. Među nekim ljudima još uvijek vlada uvjerenje da je ono što muškarci napišu vrijednije od onog što potpisuje žena. To se treba promijeniti.

Već je Vaš prvi roman, Zaslijepljena, postigao izniman uspjeh i ušao na listu finalista Crime Writer’s Association Dagger Awarda za najbolji debitantski triler. Kako ste se osjećali zbog toga? Je li dobar prijem prvog romana ohrabrenje ili opterećenje za mladog pisca?

            Bilo je nevjerojatno uspjeti tako brzo, ali bilo je to nešto na što se trebalo navići. Budući da sam jako introvertirana, najteže mi je bilo navikavanje na javni aspekt popularnosti. Srećom po mene, do vremena kada je Zaslijepljena objavljena već sam dovršila pisanje drugog romana iz serijala, Kisscuta, i stoga nisam osjećala pritisak kakav osjećaju drugi autori za vrijeme onoga što se naziva „krizom drugog romana“. Treća je knjiga (A Faint Cold Fear) ona na kojoj se sav pritisak prelomio stoga što volim pisati i želim uvijek pred sebe postavljati nove ciljeve i izazove. Ono što sam shvatila napisavši petnaest romana i brojne priče jest da nikada ne postaje lakše ako to činite ispravno. Ne želim slijediti formulu ili činiti istu stvar svaki put, želim stvarati i proširivati svoje umijeće. Takav pristup čini svaku knjigu složenom na samo njoj svojstven način.

Stvorili ste vrlo zanimljive likove. Neki autori tvrde da se u svakom od njihovih likova krije i komadić njih samih. Možete li s nama podijeliti ono što Karin Slaughter ima zajedničko sa Sarom Linton, Willom Trentom ili, možda najzanimljivije, Amandom Wagner?

            Mislim da je Sara moj ideal jer je visoka i vitka i liječnica. I sama sam, kao dijete, željela postati liječnica… pa sve dok nisam shvatila da je za bavljenje medicinom potrebno  dobro razumjeti matematiku. Sara je zapravo odraz mog moralnog središta zbog svog čvrstog stava spram ispravnog i pogrešnog. Will, pretpostavljam, odražava neke nesigurnosti, ali ne samo moje – mnogi se ljudi osjećaju nesigurno i zabrinuto ne uspiju li usavršiti društvene vještine i ovladati društvenim situacijama. Amanda je svakako odraz mnogo oštrije strane mog smisla za humor, ali mislim da u njoj ima i neke nježnosti koja joj omogućava trajnu povezanost s Willom. Uživala sam pišući o njihovu odnosu u Criminalu, pružilo mi je to bolji uvid i razumijevanje onoga što oni jesu, a samim time, pretpostavljam, i mnogo dublje shvaćanje mene same.

Ženski likovi koje ste stvorili čine se mnogo snažnijima od muških. Koliko je čitateljima u Hrvatskoj poznato, Sara je gotovo savršena, Will, s druge strane, pati od disleksičnog poremećaja, trauma iz djetinjstva… Što Vas je navelo da Willa učinite toliko nesavršenim, u odnosu na Vaše ženske likove, ali i glavne muške likove nekih drugih autora?

            Ne bih se složila da je Sara savršena ili jača od Willa iako možda jest snažna na drugačije načine. I ona je imala opako djetinjstvo i mladost; nije bila suviše popularna u školi, silovana je tijekom stažiranja… I ona je načinila nekoliko pogrešaka, što je bilo potpuno namjerno s moje strane, i potpuno je neosjetljiva spram Lene Adams, Nikada, ali baš nikada neće uvidjeti da je Lena više od užasne osobe iako se Lenina osobnost veoma promijenila. Bila je vrlo nesklona oprostiti Jeffreyju u prvim knjigama i trebalo joj je mnogo vremena da ostavi ponos po strani i primi ga natrag.

            Kada sam počela stvarati Willa, on nije bio na dobrom mjestu u svom životu. Radila sam na njegovim zbrkanim i neurednim vezama kroz dvije knjige ne bih li ga pretvorila u tip muškarca kakav bi se svidio Sari jer nju zanimaju muškarci, a ne dječaci za koje se treba pobrinuti. Willa ni na koji način ne promatram kao slabića. Osvrnem se, razmislim o svemu što je proživio i smatram prilično nevjerojatnim to što je uspio nadići svoje grozno djetinjstvo i svoju poteškoću i postati vrlo dobar i uspješan detektiv, odani dečko i prijatelj. On je također vrlo samostalan, svoj čovjek. Amanda se vrlo često nabacuje njime i naređuje mu, ali on naposljetku uvijek napravi stvari onako kako on to želi. Na isti se način ponaša sa Sarom i mislim da je to razlog zašto ga ona poštuje. Mislim da njihova veza ne bi uspjela bez tog uzajamnog poštovanja. Zapravo, niti jedna veza ne može uspjeti ne poštujete li osobu s kojom ste u vezi.

Aktivno ste angažirani oko inicijative spašavanja knjižnica Save the libraries od njenih samih početaka. Kakao je sve počelo, kako je nastala ideja i kakvi su dosadašnji rezultati? Zašto je, po Vašem mišljenju, važno sačuvati knjižnice?

            Tijekom financijske krize 2008. godine naše su lokalne vlasti srezale knjižnične proračune što je bilo vrlo kratkovidno jer, u trenutku kada ljudi nemaju mnogo vlastitog novca, knjižnica im je potrebnija nego ikad. U SADu knjižnice nisu samo mjesta za posudbu knjiga. Imaju računala i nude internetsku vezu, osiguravaju satove učenja engleskog, pomažu s ispunjavanjem poreznih prijava i postaju mjesto susreta mnogih zajednica i organizacija. One su oslonac našeg društva. Stoga sam se udružila s nekoliko drugih autora i osnovala Save the Libraries, koja je dosad prikupila 300 000 $ i time omogućila knjižnicama da zaposle dodatno osoblje i budu dulje otvorene za svoje korisnike. Donirali smo novac i knjižnicama u Ujedinjenom Kraljevstvu koje su također pogođene proračunskim restrikcijama. Za mene, to je potpuno emotivno nastojanje jer su knjižnice bile najvažniji dio mog djetinjstva i smatram da bi svako dijete trebalo imati jednaku priliku čitati. Kao Amerikanka, smatram da je slobodan pristup čitanju svih građana, posebno djece, pitanje nacionalne sigurnosti. Pogledate li skenove mozga djeteta koje čita i usporedite li ga s onima koji ne čitaju, vidjet ćete da čitatelji imaju jači, zdraviji mozak i razvijaju kritičko razmišljanje i puteve koje ne-čitatelji ne razvijaju i nikada i neće, bez obzira na to koliko čitali kasnije u životu.

            Stoga, pogledate li na knjižnice sa stajališta ulaganja, one su vrlo jeftin način kojim vlada može osigurati razvoj zdrave djece, sposobne za kompleksno razmišljanje. Što je razina razmišljanja veća, veće su i šanse da će dijete biti uspješno u školi, odlučiti se za daljnje školovanje na fakultetu, diplomirati i pronaći bolje plaćen posao što znači i da će plaćati veće poreze. To je sustav koji funkcionira.

Gdje biste smjestili knjižnice u digitalno doba, što mislite o e-knjižnicama i jeste li za ili protiv u debati koja okružuje e-knjigu i e-čitanje?

            Mislim da postoji dovoljno ljudi, čak i djece, koji vole držati tiskanu knjigu i stoga ne mislim da će ona u potpunosti nestati. Kao strastveni čitatelj, nisam niti za niti protiv jer koristim i uređaj za čitanje i tiskanu knjigu. Uređaj koristim na putovanjima kako ne bih ozlijedila leđa noseći uokolo desetke knjiga, no kada se vratim kući, ako knjigu još nisam pročitala, odlazim u knjižaru i kupujem tiskano izdanje. Mislim da većina ljudi razmišlja kao i ja kada je čitanje u pitanju.

            I ne zabrinjavam se previše oko e-knjiga jer mislim da je divno što ljudi čitaju, bez obzira na način na koji to čine. Ono što me zabrinjava jest piratstvo i zaštita autorskih prava. Osvrnete li se na većinu ljudi koji ilegalno „skidaju“ glazbu, vidjet ćete da je to ista ona skupina, najglasnija u žalopojkama o glazbi koja je danas potpuno neinovativna, dosadna i koja zvuči uvijek potpuno jednako. Možda bi ti ljudi, odluče li se platiti za glazbu koju slušaju pomogli glazbenoj industriji i diskografske bi se kuće lakše odlučile na financijski rizik i nepoznate umjetnike. Kako sada stvari stoje, te kompanije moraju biti korporativne u svojim glazbenim odabirima i pružati ljudima mnogo iste ili slične glazbe jer znaju da će to prodati. Sve ljude koji kradu knjige bih upozorila da se ista stvar može dogoditi i s književnošću, a odgovornost će tada počivati na leđima kradljivaca

Advertisements