Može li ulijetanje u industriju zločina i otkrivanje njegove banalnosti zauvijek zatvoriti vrata Mračnim mjestima?

Svatko od nas ima neko svoje mračno mjesto, tamni zakutak na rubnom djelu sjećanja kojem se nerado i s neugodom vraća. Ili… vraća li mu se zapravo ili ga ono jednostavno zapljusne, zapuhne i zarobi posve ga neočekivano, potpuno obuzimajući? Ako mislite da je vaše mračno mjesto jezovito i da izdaleka miriše na strah, niste se uputili na Mračna mjesta što ih je, po svojoj mjeri i ukusu pravog literarnog sladokusca, skrojila Gillian Flynn.

            Skrojila i smjestila iza najčvršćih vrata u sjećanju Libby Day, jedine članice obitelji Day koja je preživjela masakr što ga je prije gotovo 25 godina, navodno, obuzet mahnitim ludilom uslijed ritualnog obožavanja Sotone, počino njen, tada petnaestogodišnji, brat Ben. Kažu (kao što obično u takvim prilikama kažu) da niti najiskusniji policajci nisu ostali hladnokrvni na prizor krvlju namočenih podova, njome išaranih zidova, sačmaricom ubijene majke Patty, izmasakrirane devetogodišnje Debby, u vlastitom krevetu zadavljene, desetogodišnjakinje Michelle i promrzle i prestravljene, sićušne sedmogodišnje Libby. Takva, preplašena, šokirana i nesposobna trezveno promatrati svijet oko sebe, Libby i nije bila sasvim pouzdana svjedokinja, no bila je najbolje što je tužiteljstvo imalo. No, u punom jeku masovne i panične, kolektivne opterećenosti sotonizmom i optužujuće ispruženi prst jednog zbunjenog i nesigurnog djeteta bio je dovoljan da drugo bude kažnjeno i osuđeno na život u zatvoru.

Je li Ben odgovoran za tragediju svoje obitelji? Mora biti. Inače bi se odavno žalio na presudu. Libby njegovu šutnju tumači kao prešutno priznanje i, između odlazaka i povrataka k majčinoj sestri, teti Diane, kroz život ispresijecan selidbama od „obitelji“ do „obitelji“, jedino u što je sigurna jest da će i slijedeće Benovo pismo završiti u kanti za smeće, neotvoreno. Iako bez survivor guilta, ne veseli se nastavku vlastitog života. Događaji „te noći“ i njenom su životu napisali presudu, snagom i glasnoćom gotovo jednaku Benovoj. U ovom trenutku, gotovo 25 godina nakon zločina, možda i snažniju jer, dok se Ben u zatvoru ne suočava s problemima standardnog odraslog života, Libby je gotovo iscrpila novac iz svoje zaklade i nalazi se pred egzistencijalnom dilemom. A kada primi poziv od neobičnog udruženja, Kill Cluba, čiji cijeli jedan ogranak vjeruje u nevinost njenog brata, egzistencijalna se dvojba pretvara u moralnu; hoće li, zbog ponuđenog novca, srušiti zid šutnje između dvoje preživjelih Daya i time makar odškrinuti vrata koja je, prije toliko godina, njeno svjedočenje s treskom zalupilo?

U meni je neko zlo, stvarno poput organa, upozorava Libby potencijalnog čitatelja na samom početku, no kako pripovijedanje odmiče, ona se pred njim ogoljuje, otkrivajući svoje strahove, čežnje i nadanja, mjestimice dopuštajući svojoj osjetljivosti da se pokaže i pritom demantirajući samu sebe. Djevojčicu Libby, kaže, nije bilo lako voljeti, naprasni izljevi ničim izazvane zloće natjerali su čak i njenu tetu da joj zauvijek zatvori vrata svog doma. Ništa bolje nije ni sada, kad je njena odrasla verzija izgubila i jedva prisutan ostatak djetinjeg šarma. Premda joj autorica, postavivši je na mjesto pripovjedačice kroz veći dio priče, ostavlja mogućnost opravdavanja, ispričavanja pa čak i ulagivačkog prenemaganja ili dodirivanja osjećajne čitateljeve strane tužnom pričom „jedine preživjele“, Libby ne čini ništa od toga. Surov je i brutalan, očaravajuće izravan i gotovo bolno stvaran prikaz obiteljskom tragedijom uništenog života iz žrtvine perspektive. Bez trunke samosažalijevanja, Libby svoju ljutnju, bijes i pasivnu agresivnost s lakoćom prenosi na čitatelja ostavljajući ga začuđenim i s pitanjem što se dogodilo sa opće prihvaćenom slikom altruistične žrtve spremne na oprost, slomljene, ali spremne krenuti naprijed, zaboraviti, govoriti, pomagati drugima. I tek što se to pitanje oblikuje u čitateljevoj glavi, oni s više mašte čut će Libbyn glas prepun gorčine „Što se dogodilo? Ja ću ti reći što se dogodilo! One ne postoje! Ljudi su sličniji meni no što bi to željeli vjerovati.“ i zastati, promisliti i zaključiti kako to ne može biti istina. Ta mizoginija je u romanima Gillian Flynn postala opće mjesto.

Je li doista? Sama autorica često, ne braneći se, tvrdi kako njene dekonstrukcije ženskosti nemaju drugu zadaću do oslobođenja od stereotipa i ukalupljivanja na koje su ženski likovi u književnosti nerijetko osuđeni. Uobičajene su junakinje ili savršen primjer u svojoj dobroti i vanjskoj i unutarnjoj slatkoći ili uprizorenja zla, plošni i jednodimenzionalni prikazi nekog od aspekata ženskosti, u pravilu uvijek navođene ili pogurane snažnom rukom iz sjene. Junakinje kakve pred čitatelja postavlja Flynn samostalne su i neovisne, slobodne u svojim razmišljanjima i vođene isključivo vlastitim odlukama, ponekad „pomaknutima“, ali ipak njihovima. Njihova je ljepota u zastrašujućoj višedimenzionalnosti, one su stvarne. Toliko stvarne da bi svakog trena mogle iskočiti sa stranica romana. Toliko stvarne da vas to plaši.

Opipljiva i izvorna, sirova realnost straha temelj je na kojem Gillian Flynn gradi mračnu atmosferičnost svojih romana, kako Oštrih predmeta i Nestale, tako i Mračnih mjesta. Jesu li se događaji upisani u temelje njena drugog romana doista odigrali, manje je bitno. Autorica se već na samom početku odlučila poigrati čitateljevom maštom dodajući priči još jednu, potencijalnu dozu realnosti. mašta može svašta, ali ni najuvrnutiji um ne može što može stvarnost, kao da poručuje. I doista je tako. Manje je bitno je li doista 2. siječnja 1985. Ben Day ubio svoju majku i dvije mlađe sestre. Važnija je, a to je ono što Flynn, kroz ovaj psihološki triler, putujući kroz najmračnije zakutke Libbyna sjećanja i vraćajući se u prošlost, razmrsujući pritom anatomiju nastanka jednog zločina, kao metafore za mnoge druge, nastoji istaknuti, lakoća osuđivanja spram drugih i drugačijih u, posebno malim i ustajalim, društvenim zajednicama i sveprožimajuća mahnita paničnost koja se na tu osudu nastavlja. Dobro i pošteno američko stanovništvo osamdesetih godina živjelo je, hranilo se i svoju „normalnost“ temeljilo na različitosti od sotonista i otad djeluje prema tom obrascu ponašanja. Jedino što se s protokom vremena mijenja njihov je neprijatelj. U takvom ozračju, u što se autorica osvjedočila prateći godinama policijske izvještaje, lako je zločine podvesti pod zajednički nazivnik sotonizma, terorizma ili nekog od brojnih drugih –izama, čak i kada to nije posve točno ili ispravno.

Što je ispravno, bez nagona za moraliziranjem suptilno propituje Flynn. I zločin je, poput mnogočega drugog, dobio svoju industriju, poklonike, sljedbenike, pristalice i protivnike, a neki su zločinci, s hordom obožavatelja iza sebe, podignuti na pijedestal rock-zvijezda. U toj se industriji termini poput slobode, nevinosti pa i života određuju novcem. No, vraćajući se kroz vrijeme, otvarajući vrata svojih mračnih mjesta, Libby se nada da će joj ova potraga donijeti mnogo više od sredstva preživljavanja slijedećih nekoliko mjeseci. Nada se pronaći mir. No hoće li joj turbulentan završetak njene istrage i spoznaja o brutalnoj banalnosti počinjenih zločina donijeti ono za čime traga? Ili bi ipak bilo bolje stvari ostaviti onakvima kave jesu jer neke se kazne, ionako, ne mogu poništiti.

Advertisements