Istina i druge laži. Laži i druge istine

Dobar, loš, zao. Počesto filmska umjetnost posuđuje iz svijeta književnosti, a ponekad i uzvrati uslugu. Tada zaljubljenici u pisanu riječ, zanimljivim filmskim naslovima ili odabranim izrazima iz filmske terminologije, opisuju pročitano ne bi li tekst na taj način približili široj publici. A upravo se naslovom Leonijeva špageti-vesterna iz 1966. može opisati tris neobičnih trilera što ih je u posljednjih godinu dana svojim čitateljima predstavilo Znanje, trilera čije su priče toliko stvarne, opipljive i ispunjene proživljenom jezom da je odmah jasno kako je njihov autor mogao biti samo život. Opasna šutnja izvrstan je presjek polaganog, višegodišnjeg truljenja jednog partnerskog odnosa i potvrda uzrečice o demonima što bježe kad strpljivi ljudi dođu do samog ruba, Večera dolazi kao primjer onog najgoreg u (kako se čini) svakom suvremenom društvu, ma koliko zapadno bilo; prezaštićenoj, razmaženoj i bezobzirnoj bogataškoj djeci i njihovim, za nijansu gorim, roditeljima te Istina i druge laži čija je osnovna tema zlo u svome najizvornijem i najopakijem obliku; zamaskirano ugodnim vanjskim omotačem, u šarmantnu i karizmatičnu osobnost uspješnog umjetnika.

            Sascha Arango, uspješan njemački filmski i televizijski scenarist, napetost u svom neporecivo intrigantnom literarnom prvijencu ne gradi oko klasičnog trilerskog pitanja razriješenja zločina te otkrivanja, privođenja i kažnjavanja zločinca. Iako se povremeno fino i suptilno poigrava komadićima mozaika, gotovo sve je, što se osnovnog zločina tiče, sasvim jasno već u prvim poglavljima. Glavni protagonist (ujedno i antagonist cijele priče), Henry Hayden,  literarna je zvijezda još od trenutka kada je njegov roman prvijenac, Frank Ellis, dospio na police knjižara. Živi povučenim životom na obiteljskom imanju s psom Ponchom i suprugom Marthom. Djece nema. Bar zasad. I bar sa suprugom. No, njegova dugogodišnja ljubavnica, ujedno urednica u izdavačkoj kući i osoba čija je znatiželja dovela do tiskanja njegova prvog romana, Betty, očekuje dijete. A očekuje i da Henry svojoj novoj, budućoj obitelji napravi mjesta u životu izbacivanjem sadašnje supruge. To je bar lako; on je veliki, poznati, cijenjeni i genijalni literarni um, a ona je samo njegova tiha i odana ženica. Osim što nije. Henry je prevarant. Genijalan, mora se priznati, ali ipak samo prevarant. Sve je te romane (kao i mnoge prije njih, odavno uništene) iznjedrila njegova supruga, u noćima isprekidanim mehaničkim, a opet tako životnim zvukovima otkucaja pisaće mašine, frenetično pišući, opsjednuta i progonjena neprekinutim dotokom novih ideja. Martha živi da bi pisala, zazirući pritom od slave i novca, upravo onoga čime bi Henry rado nahranio svoj gladni ego. Pa ona piše, a on potpisuje knjige i široko se osmjehuje na promocijama. I svi su na dobitku. No, sada bi njihovu skladnu sudružništvu mogao doći kraj jer Henry je spreman sve joj priznati; i nevjeru, i ljubavničin identitet i dijete… I sve izgubiti?

            Čak i oni manje vični postavkama žanra lako mogu predvidjeti nastavak. Henry, nesklon razbijanju iluzije kojom se davno ogrnuo, elegantno riješava svoj problem i ubija ljubavnicu. Ili ženu. Ili obje. Ili sebe. No, niti najiskusniji psihijatar, prekaljeni biheviorist ili najbolji policijski profiler neće moći bez poteškoća i sa stopostotnom sigurnošću iscrtati konture uma kakav se skriva u glavi Henryja Haydena. Upravo oko te snažne psihološke karakterizacije i ustrajne nepredvidivosti Henryjeva slijedećeg poteza Arango gradi napetost u svom prvijencu. Prekaljenom scenarističkom rukom uvodi čitatelja u priču kao da ga priprema za gledanje filma, pruža mu osnovu i neko ga vrijeme ostavlja u uvjerenju da mu je u prvoj trećini otkrio sve. Savršeno tempirano, tek tren prije no što će se čitatelj sasvim opustiti u priči, autor laganim eksplozijama u pravilnim vremnskim razmacima raspiruje njegovu maštu i u potpunosti zaokuplja njegovu pozornost. Naposljetku će postati gotovo nevažno što je Henry učinio jer učinio je toliko toga, a malo je što bilo pozitivno, zašto je to učinio jer sve je, čini se, posve jasno i kako mu je to uspjelo. Čitatelj će se na kraju upitati tko je doista Henry Hayden, koja je, od desetaka u priču utkanih osobnosti, doista njegova i kako mu je uspjelo svih tih godina živjeti u laži. Još bitnije, kako li je samo tu laž uspio preobraziti u svoju istinu?

            Ne činimo li to, u mjeri i opsegu kudikaim manjim od Henryjevih, i sami ponekad? Ne razaznajemo li tamne natruhe i mračne zakutke vlastite ličnosti u uznemirujućim osobnostima  inteligentnih i uspješnih, ali opasnih likova? I nisu li nam baš zato toliko zanimljivi? Arango je, organizacijom romana, uspio dočarati svijet kakvim vladaju likovi poput Henryja. Oni su u centru, svi su drugi njima, u životu jednako kao i u ovom romanu, podređeni ili k njima gravitiraju; u takvom svijetu nema mjesta za one koji se ne mogu lako povezati s glavnim likom. I čiju priču on, bez pretjeranih teškoća, ne može okrenuti u svoju korist. Njegovi su sporedni likovi plošni i njihova jednostavnost dodatno ističe svu karakternu složenost glavnog junaka.

            Na osnovnoj razini, ovo je vrlo dobar tekst, kvalitetan psihološki triler čije će vas čitanje potpuno zaokupiti i pritom lagano opustiti, naravno, opuštate li se uz psihološke trilere. No, otvorite li se za neka dublja premišljanja, pred vama je tekst koji govori o ljubavi, zločinu i kazni. Možemo li nekoga predano voljeti čak i kada se pred nama razotkriju sve njegove devijacije? I je li takvoj bezuvjetnoj ljubavi kazna primjerenija od nagrade? Arango će čitatelja ostaviti da se pita što je uopće kazna i nisu li granice između kazne i nagrade katkad zamagljene, gotovo prozirne. Kako žive oni koji prođu nekažnjeno, s pravom će se zapitati čitatelj. No, no, dragi čitatelju, kao da odgovara autor, od ljudske kazne postoji ona mnogo strašnija, koju sami sebi određujemo i koja nas prati ma gdje pošli. A onoga tko misli da je bolje uvijek sam nego nikada,  njegova je kazna odavno sustigla.

Advertisements