Priču, kao i poziv na kavu, treba zaslužiti. A svojim je pričama Julijana Matanović zaslužila i mnogo više

Kavu, kažu, nije dobro piti kasno navečer. San će te mimoići, a uspiješ li nakon dugotrajnog koprcanja i bacakanja po krevetu ipak usnuti, bit će to nemirni, gotovo košmarni snovi, onakvi kakve bi svatko volio preskočiti. Mi smo sinoć, na terasi velološinjske Vile Elisabeth, tek što je sunce zašlo ipak popili kavu. Grupnu, slatku, jaku, nerazblaženu. Iako se inače pije ujutro, nama je naša sutonska kava razgovoruša odlično „sjela“. A kako i ne bi kad smo je popili u društvu Julijane Matanović. I dok su „čašice razgovora“ ispričane uz šank nekog kafića često gorke poput pića uz koje se odvijaju, „šalica priče“ što ju je, u društvu Branke Džebić, uz glazbu Stellia Spagniola i Ellis Stopar,  ispila Julijana bila je topla, slatka i mirisna, tečna i gusta kao napitak u njihovim šalicama.

            Poznata i rado čitana autorica, profesorica na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, književna teoretičarka i urednica, autorica brojnih pogovora, majka, Julijana Matanović žena je, rekli bismo, satkana od mnogih interesa. I svi su oni pažljivo utkani u njenu osobnost koja je, kako se sinoć i lošinjska publika imala prilike uvjeriti, obojena toplinom, jednostavnošću, srdačnošću. I nakon dugih književnih godina, i nakon brojnih književnih nagrada i dalje najvećom pohvalom smatra onu neposrednu, ljudsku. Njen posljednji roman, ujedno i neposredan povod ovom predvečernjem sastanku, I na početku i na kraju bijaše kava, čije je odabrane ulomke publici pročitala glumica Ivana Boban, pohvaljen je od strane kritike i dosad je „upio“ čak 5 nagrada, no, kako ističe, od svih tih nagrada mnogo joj je bitnije hoće li netko, njime ponukan, okrenuti dobro poznati broj i napokon popiti dugo odgađanu kavu. Jer književnost je prava tek kada se živi. Premda je, kao književna teoretičarka, svjesna važnosti i ljepote žanrovski oblikovanih tekstova, ne voli pod njih potpadati i upadati. Često se, kaže, s dozom opreza i sumnjičavosti dočekuju oni što, osim teoretiziranjem, književnosti pridonose i pisanjem. No, da bi pomirila oba svijeta kojima pripada, u svoje književne uspješnice povremeno upisuje i crtice čije je uporište u znanosti. U posljednjoj je knjizi, podnaslova kolokvij o kavi, to učinila pričom o ljubavi Martina Heideggera i Hanne Arendt i pokazala kako se i velike, filozofske ljubavi, osim kroz razmjenu ideja, razvijaju i uz šalicu kave.

            Uz kavu su, kaže, i velike istine podnošljivije. Osvrnula se tako, uz kavicu, Julijana i na svoju, za književnost vrlo zahvalnu, ali pomalo košmarnu biografiju. Ja sam žena s pogreškom u biografiji i neću to više nastojati promijeniti. Čini mi se, kada bih u tome uspjela, da bi to bio moj fizički kraj, govori uz osmijeh. A osmijeh i toplina, bliskost s čitateljem i vrlo osoban (iako ne nužno autobiografski) pristup književnosti razlog su njenoj velikoj popularnosti. Kaže kako se, iako je gotovo 80 posto onoga što napiše zapravo fikcija, čitatelju voli obraćati u prvom licu jer tako stvara dojam izravne komunikacije s upravom tim, određenim čitateljem što ga je za sebe konstruirala. Teoretičare njeno pisanje u prvom licu zbunjuje te se njena djela, pogrešno, nazivaju autobiografskim. Ne smeta joj, kaže, jer njen je život toliko prožet književnošću da je tanku i finu granicu fikcije i stvarnosti vrlo lako prijeći. A jedino pravo utočište, i autorovo i čitateljevo, nalazi se u istini. Ne nužno velikoj istini koja ponekad ima obmanjujuću notu već u malim, osobnim istinama čije nas izgovaranje oslobađa, tuđoj istini u kojoj se ponekad ogledava i naš život, u čijem odrazu možemo pronaći izgubljeno samopoštovanje i vrijednost.

            Priču, kao i poziv na kavu, treba na neki način zaslužiti. A priča, kao i poziv, danas pomalo gubi ono svoje nekadašnje značenje. Oba pojma danas češće koristimo kao izgovor nego kao način…za razgovor, za istinu. No, sinoćnjim nam je gostovanjem Julijana Matanović pokazala koliko su ukusne kava i topla priča ispijaju li se u pravom društvu. Čak i za one koji inače ne posežu rado niti za kavom niti za pričom. Ponudila nam je pravu razgovorušu i poželjela da, svatko za sebe, pronađemo osobu uz koju će nam i šutkuše biti mnogo slađe.

Advertisements