Gradovi na papiru, a priča na klimavim nogama

Htjeli mi to ili ne htjeli priznati, prečesto uzimamo sebe i svoje poglede na svijet kao mjeru svih stvari. Ne možemo ponijeti i prenijeti ono što ne nosimo u sebi. Pa zato projiciramo. Svoje strahove, razmišljanja, očekivanja… Projiciramo u odnosu s drugima, često gledamo, a tako rijetko vidimo. Umjesto prozora, koristimo zrcala, opomenut će nas John Green na stranicama svog, u nas posljednjeg prevedenog, romana Gradovi na papiru.

            Projiciraju i Quentin Jacobson i Margo Roth Spiegelman, glavni junaci papirnate priče, vršnjaci, prvi susjedi od naranijeg djetinjstva, nekadašnji kompići u dječjim igrama i sadašnji maturanti, na suprotnim krajevima društvene ljestvice jedne floridske srednje škole. Dok je Margo superpopularna, neobuzdana i nepredvidiva, britka uma i genijalnih ideja, a  k tome još i nenadmašna u svojoj ljepoti, Quentin je topao i osjećajan, prosječne visine i prosječnog izgleda, sladak, ali ništa više od toga, inteligentan, ali okolini, naoko, nezanimljiv…ukratko, sasvim prosječan adolescent velikih snova i ambicija, kako na školskom, tako i na ljubavnom planu. Quentin je, naravno, oduvijek zaljubljen u Margo. Ali koju Margo? On živi u uvjerenju da je Margo netko i da je on za nju nitko, muha na zidu ili manje od toga dok je ona cijelo to vrijeme željela da on bude netko. Ali ne neki slučajno odabrani ili konstruirani netko već netko baš po njenom ukusu, netko dizajniran baš po njenoj mjeri. Tim ciljem vođena, jedne se večeri pojavljuje u njegovoj sobi i vodi ga u avanturu života. Zapravo, više u osvetnički pohod na čijoj su se meti našli svi oni što su se nekad ogriješili o lik i djelo Margo Roth Spiegelman, ali osamnaestogodišnjacima se i to čini kao pustolovina života. Te će se noći Quentin, između napadaja panike i naleta neizdrživog straha, osjećati življe nego ikad i osloboditi onog Quentina čiji izlazak na scenu Margo željno očekuje. No, jutro kao jutro donosi otrežnjenje, Margo je nestala, jednostavno je otišla, a Quentin se, nakon što joj je došao tako blizu, s tim ne može pomiriti. Odlučuje se na potragu za Margo, za pravom Margo, onom skrivenom iza svih projekcija i zrcalnih prikaza, odlučuje je upoznati, pronaći i spasiti. No, što ako ona ne želi biti spašena, što ako je najveću pustolovinu sačuvala za kraj i želi je proživjeti sama? Jesu li, uostalom, tragovi što ih je Margo ostavila Quentinu doista znak da želi biti nađena? Ili ih samo želi iskoristiti ne bi li netom probuđenog drugog Quentina održala na životu? Hoće li on, tražeći Margo, usput pronaći i sebe?

            Naravno da hoće jer, upoznajući i razumijevajući druge upoznajemo i razumijemo sebe, slažemo razasute fragmente vlastite osobnosti i stvaramo novu, cjelovitiju i jasniju sliku. Sliku, a ne projekciju. A John Green neće nam dopustiti da zaboravimo koliko je važno neprestano tragati. Jer i on  neprestano traga, njegovi su romani, iako zbijeni na relativno mali broj stranica, metaforička putovanja epskih razmjera. Njegovi junaci žive na raskršćima i neprestano pokušavaju pronaći put. Što je, reći ćete, posve smisleno jer u pitanju su adolescenti u najosjetljivijem životnom razdoblju. Završetak srednje škole i naznaka početka „ozbiljnog“ života u svakog će, bivšeg i sadašnjeg, tinejdžera ispuniti osjećajem strave. I, osvrnete li se unatrag, priznat ćete si kako ste bar jednom, siti od ustajale životne rutine i nemoćni pod pritiskom nadolazeće odraslosti, poželjeli sve ostaviti, pobjeći i postati netko drugi. S novim početkom u novi život krenuti od nule. Mnogi, reći ćete, pobjegnu metaforički; u glazbu, umjetnost, pod okrilje novog društva ili u zagrljaj zabranjenih supstanci. Neki pobjegnu i doslovno. Neki, možda, i žele doista pobjeći. Većina, ipak, pati od prekomjerne potrebe za pažnjom, tako svojstvene adolsecentima.

            I ma koliko Green sebe i čitatelje uvjeravao kako su njegovi tinejdžeri pametni, inteligentni i odrasli, mudri poput sredovječnog profesora i promišljeni, oni su ipak samo adolescenti. Štoviše, vrlo stereotipni adolescenti, mušičavi i samoživi, neodgovorni i racionalni, uvjereni u veličinu i ispravnost sasvim malih i nebitnih stvari. Kao da jedan stereotip nije bio dovoljan, ptopali su i pod stereotip Greenovog lika. Quentin je malo previše Miles, a Margo u tolikoj mjeri nalikuje Alaski da bi kod čitatelja stekli željenu vjerodostojnost. Čak su i, uvjetno rečeno sporedni, likovi poprilično slični; Ben i Chip kao kuleri na rubu društvene ljestvic te Radar i Takumi kao računalni genijalci zaduženi za rješavanje složenih zadataka i očuvanje etničke raznolikosti.

            Nemoguće je bilo, čitajući U traganju za Alaskom, izbjeći usporedbu s Greenovim posljednjim književnim mega-hitom, Greškom u našim zvijezdama, a pri toj usporedbi u oči je bolno upadala sličnost među tim dvjema knjigama, prvom i posljednjom. Sličnosti u konstruiranju, radnje i likova, sličnosti u kompoziciji i, najtužnije, sličnosti u stilu. Mogle su to, vrlo lako, biti knjige napisane jedna za drugom, a ne s gotovo desetljećem razmaka, uz stotine ispisanih stranica podijeljenih u četiri knjige među njima. Gradovi na papiru, nažalost, ne ohrabruju na čitanje „onog između“, a čitateljsko zadovoljstvo dodatno je narušeno vrlo lošim i nekonzistentim prijevodom (tinejdžeri koji koriste „hudice“ i „mejkap“ vjerojatno se ne služe „prijenosnim uređajima“ i „dlanovnikom“ i posve sigurno ne snose „konzekvence“ za svoje postupke) što je, zapravo, greška svih karika u kreativnom procesu, od prevoditelja, preko lektora i korektora, pa sve do urednika.

            Ipak, knjiga će zasigurno naći put do onih mlađih i ne odveć zahtjevnih poklonika YA literature. Vjerojatno će, s ponešto poljuljanim uvjerenjem, i nepopravlivi Green-entuzijasti iščekivati slijedeću knjigu. Ili slijedeći prijevod. I nadati se kako će oboje podići razinu njihovih očekivanja.

Advertisements