“Čeišćenje” prošlosti uz pogled čvrsto uprt u budućnost čak i kada budućnosti nema

Koliko su puta dosad agenti i izdavači otkrili, kritičari priznali, a čitatelji s polica razgrabili novu književnu senzaciju, novu Agathu Christie, novog Dana Browna, novo… Sve je, naoko, novo, no malo je što među tim „novim“ i izvorno. Ta „novina“ za čitatelja može biti opterećujuća koliko i olakšavajuća; prepoznaje i igra na sigurno, očekuje i pritom se razočarava. A kad je nešto doista novo i izvorno, pompozne mu najave i probadajući nadnaslovi nisu potrebni. Pa iako je u posljednje vrijeme europski literarni diskurs prenapučen mladim skandinavskim autorima, mahom novim skandinavskim otkrićima, skandinavskim trilerima godine i najboljim skadninavskim piscima nakon Stiega Larssona, pravo je osvježenje naići na mladu skandinvsku autoricu kakva je Sofi Oksanen, glasna i snažna u svojoj izvornosti, svježa i nova, u potpunosti neusporediva s onima prije i onima poslije. I bez vrištećeg novog, i premda roman Čišćenje datira iz 2008., a u nas je preveden i objavljen u Frakturinoj nakladi 2011. godine, ipak pripada najnovijim i najizvornijim naslovima na književnoj pozornici.

            Dobro i zlo, crveno i crno, okupacija i sloboda, strah i oslobođenje  nisu književnosti, kao ni životu ili umjetnosti u cjelini, nepoznate dihotomije. Naprotiv, veći dio ukupne suvremene zapadne književnosti počiva upravo na njima. No, ono što Čišćenje čini toliko novim njihovo je izmještanje iz prostora političke i prijelaz u mnogo intimniji svijet, ionako mučne i složene, osobne borbe koja razdire naizgled mirnu i sa sudbinom odavno izmirenu Estonku Aliide Truu. Susret Aliide Truu i Zare Pekk odvija se 1992. godine, Estonija je deklarativno slobodna, no nova čizma sada pritišće njeno grlo. Čizma odgovornosti, teret slobode, opojnost i prokletstvo tranzicije i novog društvenog i državnog uređenja. Tu je opijenost prokletstvom života na Zapadu i nepripremljenost na novostečeno, geografsko i psihološko, oslobađanje od barijera osjetila i Zara, mlada djevojka načetog, ali ne i slomljenog duha i nevjerojatno jake volje. Za novom, osviještenom slobodom i za preživljavanjem. Ideja o životu većem od pukog preživljavanja odvela ju je u veliki crni auto, a on ju je pak poveo put toliko željenog Zapada. Zara nije znala da zapadno ne znači nužno i Zapad, shvatila je to onog trena kad su od nje načinili još jednu u nizu Nataša natjeravši je da, umjesto konobarenjem za studij medicine prostituiranjem „otplaćuje“ svoju slobodu. Slobodu koja nikada neće doći ako se sama za nju ne pobrine. Oni su zaboravili, ali ona nije. Ispod teške šminke i neukusne odjeće, ispod spuštena pogleda i unatoč trajnoj omamljenosti, Nataša nije zaboravila Zaru. A Zara, pak, nije zaboravila ono što, zapravo, nije ni trebala znati. I tako se našla u vrtu Aliide Truu, polumrtva, a ipak plamteći živa.

I tek što se čitatelju učini da pred sobom ima nekonvencionalan roman, životnu priču s natruhama krimića o gorućem problemu modernog svijeta, trgovanju ljudima, autorica pred njim ogoljuje svu težinu ljepote svog teksta. Kako se priča pretače iz Zarine u Aliidinu, iz slobodne u okupiranu Estoniju, iz sadašnjosti u prošlost, tako i problem trgovanja ljudima prerasta i prelama se u problem trgovanja sobom, prodavanja i predavanja sebe u zamjenu za prividno siguran, ne nužno i sretan život. Premda naoko slobodna, ta je trgovina za prodavatelja na mnogo načina osuđujuća i smrtonosna. „Žrtvom“ jedne takve trgovine, prije mnogo desetljeća, vlastitim odabirom postala je i Aliide. Na prijelazu iz crnog u crveno, ona je, slijepa na boje, odabrala sivilo prividne sigurnosti i topline. Nije to bio njen prvi niti najsretniji izbor, ali sebična, gotovo pubertetska i zlobna zaluđenost ionako ju je već odvela na put ljubomore, jada i zavisti, a nesavladiv i neizreciv strah dotukao je njenu načetu osobnost. Sebe je zamijenila za toplinu ostavši pritom hladna kao led.

Sofi Oksanen dvije žene, jednu, kako se nada, na početku novog života i drugu na kraju svih njenih života, spaja i ogoljuje jednu pred drugom. Naravno, kao ni ostalo u romanu, niti njihov susret nije slučajan jer dvije žene dijele mnogo više no što jedna od njih u početku sluti. I premda bi to čitatelj očekivao, tekst o prevari, izdaji i laži nije obojen teškim bojama krivnje. Nikako. Obojen je još težim tonovima pragmatičnog mirenja, stoičkog gledanja u prošlost uz blago slijeganje ramenima. Što je učinjeno, ne da se povratiti i dobro bi stoga bilo pogled uprti u budućnost i baviti se njome.

U suštini, pozoran čitatelj naposljetku shvaća, to i jest poruka Oksanenina Čišćenja. S prošlošću se nitko nikada nije razračunao osvrćući se neprestano preko ramena već gledajući čvrsto naprijed. Stoga ni ovaj roman, unatoč snažnoj političkoj pozadini, nije politički obojen, autorica ne gledajući ni lijevo ni desno pruža čitatelju puno širu perspektivu. Jednako je i s likovima čija karakterizacija višestruko nadmašuje njihove priče. Manje bi ih spretan autor učinio patetičnim žrtvama okoline, izvanjskih utjecaja, loših odluka… No, u rukama Sofi Oksanen one (p)ostaju snažno nesavršene žene u čijim se unutarnjim svijetovima odvijaju mnoge borbe. Ideološke, moralne, realne i ireacionalne. I prije no svijeta oko sebe, žrtve su vlastitih zabluda i težnji. Autorica ipak od čitatelja ne traži i ne očekuje žaljenje. Ona teži k osvješćivanju problema o kojima u Čišćenju progovara. Osvjećivanje, razgovor, raspravu i neprestano ponavljanje jer samo će tako, stalnom prisutnošću u književnom i ostalim relevantnim diskursima, gorući problemi jednom naići na put gašenja. Samo s pogledom uperenim prema naprijed.

Advertisements