Suvremena čitateljica – kad Kraljica zasjedne u obranu čitanja

Zašto čitaš? Pa koliko to čitaš? Imaš li ti uopće život izvan tih svojih knjiga? Svaki se je, ili gotovo svaki, strastveni čitatelj u nekom životnom trenutku, a najčešće udobno smješten s knjigom u ruci, susreo s nekim od tih popularnih pitanja. Za čitanje nesenzibilizirana okolina čitatelja vidi kao onog čudnog, pasivnog preživljavatelja, sporednog glumca vlastite životne predstave, onog kojem su knjige oduzele primat na životnoj pozornici. A čitatelj se često zapita ne bi li mu u drugačijoj, ozbiljnijoj i sofisticiranijoj okolini bilo lakše. Jer, nema sumnje, što je društvo više i knjiga je cjenjenija. Britanski dramatičar Alan Bennett na tu bi se tvrdnju, vjerojatno, od srca nasmijao. Jer višeg društva od kraljevskog nema, a njegova Suverena čitateljica više je no jednom gorljivo obranila svoje pravo na čitanje.

            Otkrivanje novih horizonata, vraćanje davno potisnutim interesima ili širenje perspektive nije neuobičajeno među umirovljenicima, osupnutim iznenadnom i besramnom količinom slobodnog vremena što ih zatiče po svršetku radnog vijeka. Nisu, stoga, rijetki niti društveni i/ili kreativni programi namijenjeni umirovljenicima, a često su njihovi pokretači upravo knjižnice. Slobodno vrijeme i knjiga idu, zna se, ruku pod ruku, a za otkrivanje novih ili brušenje već stečenih čitateljskih ukusa uvijek je pravo vrijeme. No, Bennettova čitateljica nije to zapravo željela postati, a knjižnica u čiji je prostor zašla posve slučajno, opterećena smanjenim troškovima, povećanim izdacima i prijetnjom zatvaranjem što neumoljivo visi nad njom, osim skromnog fonda i ljubazne usluge dobro informiranog knjižničara nije imala mnogo za ponuditi. Ona to, isprva, nije ni tražila. Jer čitanje je hobi, a Kraljica za hobije vremena nema. Osim povremene igre s najdražim joj psima, njen je raspored potpuno određen ispunjavanjem dužnosti što ih je preuzela zasjevši na britansko prijestolje. No jednog su je dana psi, sasvim nehotice, svojim lavežom doveli na ulaz u westminstersku pokretnu knjižnicu, dobar joj je odgoj nalagao da uđe i ispriča se zbog neprimjerenog psećeg ponašanja, a ljubaznost knjižničara nije joj ostavila izbora i po prvi je put u životu posudila knjigu u knjižnici. Bio je to posve kurtoazan čin, bez ikakve namjere da knjigu i pročita, no jedna je knjiga vodila drugoj i Kraljica je uskoro, poduprta preporukama Normana, kuhinjskog radnika čiji vanjski izgled nije dopuštao promoviranje u paža i praćena izbezumljenim pogledima ostalih dvorjana, nadišla oskudan knjižni fond bibliobusa i u potpunosti se posvetila izradi popisa za čitanje, nabavci novih knjiga i širenju čitateljskih vidika.

            Kraljičine izbore se ne propituje. Protiv njih se ne prosvjeduje, a posebno im se ne prigovara. No samo su vladarici strastveno zadubljenoj u svijetove između korica knjige mogle promaći uzdignute obrve na, grimasom neodobravanja iskrivljenim, licima njene dvorske svite. U trenutku kada je Kraljica tron zamijenila udobnim naslonjačem, a pred naočale za čitanje, umjesto službenih spisa, zakonskih i podzakonskih akata postavila knjigu, dvorom se, kao epidemija, proširio val antagonizma prema novom kraljičinu hobiju. Ta što će Kraljici knjige pa ona je iskusila pravi život! Nije li, uostalom, njena dužnost vladati, a kako zemljom može vladati netko nesposoban da ovlada vlastitom strašću?

            Da je Bennett Suverenu čitateljicu smjestio u neki od ranijih trenutaka britanske povijesti, dvorsko bi neodobravanje kraljičina čitanja poprimilo kudikamo praktičniju notu jer dobro informirana, uključena i zainteresirana vladarica u mnogo manjoj mjeri ovisi o procjenama svite savjetnika i stručnjaka. Suverena čitateljica u suvremenom društvu tek je duhovita i blago prijekorna packa snobizmu, elitizmu i lažnim, nakaradno izmjenjenim vrijednostima suvremene dvorske svite. Ipak, mnogo više no kritici, ovaj je kratak, ali upečatljiv roman usmjeren pohvali. Pohvali čitanja kao oplemenjujuće i nadgrađujuće više no hobističke aktivnosti, pohvali čitanja kao onoga što rastvara barijere; nacionalne, rasne, dobne i klasne, kao aktivnosti koja će kuhinjskog radnika dovesti u središte kraljičina zanimanja. Zajedničkim snagama, Bennett i Kraljica britkim doskočicama, upečatljivim mislima i pametnim citatima ustaju u obranu prava na čitanje i na sebe preuzimaju najtežu zadaću na svijetu; u svoje tvrdnje uvjeriti i strastvene čitatelje s tisućama pročitanih stranica u rukama i čitanju nesklonu masu uvjeriti u važnost i ljepotu što ga taj usamljenički čin u sebi krije.

            Ovom, opsegom malom knjigom Bennett je dao golem doprinos bitci za promicanje čitanja, veći no što će ga donijeti mnoge znanstvene studije i publicistička djela. Iz zabave se, kao i iz slučajnih susreta, često razvijaju ozbiljne, čak i sudbonosne odluke. Iako se knjiga ne sudi po koricama, možda će neki nečitatelj posegnuti za tankom, omalenom knjižicom umotanom u crveni pliš i ukrašenom dojmljivim, zlatnim slovima i možda će ga baš tada bezvremenski, iskričav i pravilno doziran britanski humor, kao upečatljiv vodič na putu knjige. Taj će isti humor dvorjanima, pa bili oni i fikcionalni, pokazati da od monarha zadubljenog u fikciju, pa i od britanskog monarha čija je inspiracija veliki francuski autor, uvijek može gore. Vladarica s perom u ruci ili neupečatljiv vladar, dvojba je koju Bennett ostavlja svakom od čitatelja za razmišljanje.

Advertisements