“Gramatika ne dopušta greške, a bez grešaka jezik stoji.”

Kiša, baš kao niti prijenos dvaju sportskih događaja nisu ljubitelje književnosti ostavili zatvorene u suhoj udobnosti njihovih domova. Njihovo je odredište u kišno nedjeljno predvečerje bilo kino. Ne kako bi pogledali najnoviju adaptaciju dragog im književnog djela (iako se, s početkom u 20:30 prikazivao finski film Čišćenje prema romanu Sofi Oksanen) već kako bi razotkrili Diega Maranija. U tome im je, na već gotovo brandovskoj tribini Razotkrivanje pomogao Goran Ferčec.

            Talijanski pisac, prevoditelj i kolumnist, osmišljavatelj jezika europando, osebujna je pojava na europskoj kulturnoj i književnoj sceni. Pred zagrebačkom se publikom pojavio kako bi, osim svojih stavova spram jezika, predstavio i knjigu Nova finska gramatika što ju je Naklada Ljevak objavila ranije ove godine. Roman o potrazi za identitetom kroz jezik, o odnosima naiconalnog i osobnog što se u jeziku miješaju polučio je mnogo pozitivnih kritika i pobudio veliko zanimanje. Rukopis, čiji je pronalazak okosnica fabule, napisan je na lošem finskom, njego ga pronalazitelj pokušava popraviti čišćim jezikom i unosom osobnih komentara, autor je napisao na svom materinjem, talijanskom jeziku. Ta nam igra daje naslutiti da, prema njegovom mišljenju, jezik nije čvrsta i zatvorena cjelina već otvorena struktura. U Europi smo, smatra Marani, zatvorenici jezika, on nam mnogo daje, ali istodobno i mnogo uzima. U njega se zatvaramo, a identitet jezika i nacije vrlo se često podudara. Ništa nije pokvarenije od jezika i ta je misao bila vrlo važan element pri fabuliziranju Nove finske gramatike. Finsku je, i finski jezik, odabrao posve slučajno. Naime, devedesetih se godina u uredu čiji je zaposlenik tada bio, pojavila potreba za poznavateljem finskog jezika. Bio je, kaže, premlad da bi odbio i tako je upoznao zemlju sa vrlo svježim nacionalizmom, zemlju čiji je nacionalni ponos vrlo snažno izražen i čija i otvoren, toliko različit od istog osjećaja u Italiji. To mu je pružilo scenografiju za roman.  Romana čija je izrada, autorovim vlastitim riječima, bila tako delikatna, poput izrade minijature. Kad piše, ističe, vrlo je brižan, mnogo pažnje pridaje preciznom jeziku i voli se igrati njime. „Ljudi i narodi se vole prisjećati i to čine kroz jezik. Često ne opažamo koliko je sjećanje selektivno, prisjećamo se samo onoga što želimo. Sjećanje je vrlo osamljeničko jer ista sjećanja rijetko dijelimo.“

Osim autorskog, i Maranijev lingvistički profil pobuđuje znatiželju. O jeziku ima mnogo ideja i često ispituje granice ne bi li ustanovio do koje su mjere neke njegove pretpostavke točne. Izrazito je posvećen proučavanju korelacije jezika i identiteta pa i odnosa što ga poznavanje stranih jezika ima na govornike. Naravno, koristimo li se stranim jezikom, svoje misli provlačimo kroz filtere i one neće biti jednake onima što bismo ih stvorili misleći na svom vlastitom jeziku. No, upotreba stranih jezika izrazito je obogaćujuća i upotrebom stranih jezika ne gubimo vlastiti identitet. Dapače, kaže Marani, čuvamo ga tim više. Glavni je lik njegova romana nijem, nemoćan jezično se izraziti. No tema izgubljenog jezika, kao ni tema izgubljenog sjećanja, književnosti nije nova. Gubitak sjećanja, kao i gubitak jezika, među najvećim je ljudskim strahovima, tu smo fantazmu na svijet donijeli u ovim dijelovima svijeta. Jezik i identitet nisu isto, ne može ih se poistovjetiti baš kao što ih se ne može odrediti čvrstim skupom pravila. Upravo je zato Marani u naslov svog romana uvrstio riječ gramatika jer od nje smo načinili nešto poput Biblije, skup pravila, viši sud u jeziku dok je ona zapravo samo fotografija nereda što u njemu vlada. Ne dopušta greške, a one su važne. Bez grešaka jezik stoji.

Advertisements