Razgovor s Ernestom Mallom : “Kriminalistička literatura najbolji je način prikaza funkcioniranja društva”

Pozornica dvorane Müller zagrebačkog Kina Europa mjesto je na kojem se sjajno snalazi argentinski pisac Ernesto Mallo. Iako je Zagreb posjetio kao jedan od gostiju trećeg izdanja Festivala svjetske književnosti, u svijet pisanja romana Mallo uranja gotovo nedavno, prije 14 godina, napisavši svoj prvi roman, ujedno i početak argentinske trilogije o inspektoru Lascanu, Zločin u židovskoj četvrti (Znanje, 2013.). Ipak, riječima se bavio cijelog života. Pisao je scenarije za filmsove i televizijske serije, kolumne, eseje i tekstualne predloške za kazališne komade što mu je, kaže, pomoglo da se na pozornici osjeća sasvim ugodno i potpuno se, poput glumca, otvori i preda svojoj čitateljskoj publici. Jer publika, smatra, to i želi; toplog, otvorenog i pristupačnog autora.

No, malo je od Mallova nastupa doista uvježbano; neposredni šarm i obuzimajući entuzijazam preuzimaju prostor i nemoguće je oduprijeti im se jednako kao što je nemoguće oduprijeti se preuzimajućoj priči o inspektoru Psetu Lascanu, argentinskom policajcu, ispravnom pojedincu u korumpiranom kolektivu. Poput igle u plastu sijena, kaže Mallo. Tvrdoglavi je Lascanov lik svojom upornošću zaslužio preživjeti prvi roman pa i nadživjeti trilogiju jer, kako autor otkriva, četvrti dio, zapravo prethodnica prvom, već je napisan i uskoro će biti objavljen.

Cijelog ste života, čini se, uronjeni u literarni diskurs. Pisali ste scenarije i predloške za kazališne tekstove, no relativno ste nedavno napisali svoj prvi roman. Kako je došlo do te promjene, je li to uopće bila promjena ili je romanopisac oduvijek bio prisutan u Vama?

Zanimljivo je da nisam ja pronašao romane, oni su pronašli mene. 2001. godine Argentinu je pogodila velika ekonomska kriza što je, među ostalim, rezultiralo time da nitko nije htio ulagati u filmsku i kazališnu produkciju, a samim time ni ja nisam imao posla. Stoga sam odlučio napisati roman i vidjeti što će iz toga izaći. Bilo je to teško razdoblje u mom životu, nekoliko se ružnih trenutaka spojilo i mogu reći kako je roman postigao najveći uspjeh, spasio mi je život. Mislim da iz svake životne situacije možemo izaći s nečim pozitivnim, ma kako teška ili grozna situacija bila. Na nama je samo da izađemo i pronađemo ono vrijedno. Jer, tražiš li ljepotu, naći ćeš je. Tražiš li nešto drugo, naći ćeš i to.

Pisanje scenarija, pisanje drama, pisanje romana…sve su to pisanja. No, koliko se razlikuju procesi pripreme i kreativni procesi stvaranja za različite vrste pisanja?

Poprilično su različiti, da. Na pisanje scenarija gledam isključivo kao na tehničko pisanje. Postoji priča i morate je zapisati misleći na glumce, kamere i prizore i morate dati vrlo jasne upute redatelju kako bi ih on mogao što preciznije slijediti. To je tehničko pisanje, a emocionalni bi upliv trebao doći od redatelja, bar u najboljem slučaju.

Pisanje za kazalište srednji je put između pisanja scenarija i pisanja romana jer uz emociju, morate prenijeti i vrlo precizne tehničke upute kako bi ih redatelj i glumci mogli slijediti.

Pisanje romana vrlo je emocionalna stvar, nešto posve nesvjesno. Mnogi autori govore o svojim spisateljskim tehnikama. Ja ih, međutim, nemam. Kao romanopisac postupam poput obrtnika, prvo moram proizvesti alate da bih mogao raditi. Stoga pišem što želim i kad želim, pišem kad pronađem inspiraciju, ali ne pronađem li je, ne patim. Ne poznajem autorsku blokadu ili strah od praznog papira. Postoje različite faze u mom pisanju. Kao kod izrade klasičnih skulptura,, postoji faza u kojoj od materijala oduzimamo kako bismo dobili željeni oblik i ona u kojoj tom istom materijalu dodajemo. Taj model i ja koristim kod pisanja. U početku, imam sve riječi ovog svijeta kako bih stvorio dobru priču. Pisat ću, stoga, bez mnogo razmišljanja, dopuštajući svojoj podsvijesti da me vodi, nizat ću riječi redom kojim mi dolaze sve dok roman ne bude gotov. Potom ću sjesti i krenuti oduzimati nepotrebne riječi sve dok ne dođem do posljednjeg zareza, posljednje točke koje ne mogu oduzeti bez da se moj tekst uruši. Mislim da i čitateli primjećuju tu nestabilnu ravnotežu u mojim romanima, i oni moraju raditi ne bi li spojili cijelu moju priču.

Isto činim i s likovima. Ima li moj lik, primjerice, 40 godina, ja sam tih 40 godina ispisao, ali neću to objaviti. Moj će lik imati dušu jer iza njega stoji priča kojoj neće moći proturječiti. Mislim da to mojim likovima daje živost iako nikad ne idem u iscrpljujuće opise njih samih. Čitatelju ću pružiti 3 ili 4 osnovne stvari o svakom od likova i potom ću mu prepustiti da sam upotpuni sliku. Moji čitatelji moraju raditi jer često ističem kako su moji romani nezavršeni i moji ih čitatelji moraju dovršiti.

Vaš je najpoznatiji lik, naravno, inspektor Lascano. Tko je on zapravo, od čega je satkan i koliko je Vas prisutno u njemu?

Svi su moji likovi satkani od fragmenata različitih ljudi koje poznajem i različitih ljudi koje zamišljam. Uvijek je mnogo tebe u svim tvojim likovima. Lascano često govori stvari koje bih i sam volio reći, ali to čine i drugi likovi. Mnogo je mene u svim mojim likovima, svim mojim pričama…

Poznato je kako ste u mladosti bili gorljivi ljevičar i protivnik vladavine vojne hunte. No, Lascano je prilično apolitičan, ne podupire ni lijeve ni desne, jednostavno želi živjeti u miru, neopterećen političkom situacijom. Znači li to da ste s vremenom i Vi postali umjereniji u svojim stavovima?

Da. Pa eto, više se ne dam zavaravati ni lijevima ni desnima. Mnogo sam živio i shvatio sam da je konačno pitanje, ona krajnja linija u politici uvijek svedena na moć, a moć je pohlepa, manipuliranje drugima i to je ono što svi oni rade, lijevi i desni naposljetku se ipak dotaknu. Odrastajući, postao sam anarhist. Mislim da mi ljudi nismo spremni na samoupravljanje. To je šteta, ali tako je. Borges je rekao da ćemo jednoom sami sebe voditi i možda jednom i hoćemo, ali to jednom nije sada.

Je li se argentinska trilogija uopće trebala dogoditi? Naime, čitajući prvi roman, ne stječe se dojam da će uslijediti nastavak. Čitatelj ostaje poprilično čvrsto uvjeren da Lascano nije preživio svršetak Zločina u židovskoj četvrti.

Da, to se nekako dogodilo posve prirodno. Oduvijek sam znao da će Lascano u toj priči umrijeti jer tako je to bilo u Argentini tog razdoblja. Ali nitko nije decidirano rekao „On je mrtav“. Da, on pada na tlo i policajac mu opipava puls, ali nitko ne govori „Mrtav je“. U tom trenutku nisam znao zašto sam to učinio, ali tada mi se Lascanov lik počeo neprekidno vraćati u sjećanje. Nije mi dopustio da ga ubijem, da završim s njim. Vremenski je razmak između prvog i drugog romana deset godina, a na početku drugog romana Lascano se još uvijek oporavlja. To je, naravno, nemoguće, ne može se oporavljati deset godina. Ali to je ono što ja radim, ne marim za vrijeme i vremenske razmake. Kad pišem, ja sam Bog, mogu činiti što god želim i to koristim. Naposljetku, svi su autori Bogovi u svojim pričama, samo su neki usto i vragovi.

Znači Lascana ste oživjeli samo svojom voljom? U mnogim slučajevima urednici ili prvi čitatelji gotovog, ali neobjavljenog teksta predlažu autorima da likove održe na životu.

Da, tako je sam sam se uvjerio. Bolje rečeno, uvjerio me Lascano, nije mi dopustio da ga ubijem, neprekidno mi se vraćao. Dogodilo se, osim toga, i nešto poprilično čudnovato. Naime, godinu dana po objavljivanju prvog romana, Argentinom se proširila glasina da sam preminuo. I ljudi su o tome pisali i govorili, žalovali su, ali dva dana. A kad sam „ubio“ Lasscana, ljudi su o tome govorili i žalovali su danima, tjednima pa čak i mjesecima. Ljudi su bili tužniji zbog smrti mog lika nego zbog moje smrti. I tada sam znao da ga moram oživjeti.

Vratimo se Ernestu Mallu, scenaristu. Sami ste napisali scenarij za ekranizaciju svog prvog romana. Koliko je teško bilo vlastiti tekst prenijeti u drugi oblik, usporedite li to s, primjerice, filmskim adaptacijama tuđih romana?

Zapravo, napisao sam scenarije za adaptaciju svih triju svojih romana. Istina, oni nikada nisu snimljeni, bar ne još, ali platili su mi i autorska prava i scenarije pa ne prigovaram mnogo. Nažalost, to iskustvo ne mogu usporediti s prenošenjem tuđih djela na veliki ekran jer to još dosad nisam učinio. Nedavno sam ušao u projekt u kojem ću knjigu drugog autora pretočiti u scenarij, ali o tome trenutno ne mogu mnogo reći. Ipak, radeći na scenariju osjećao sam se kao da radim na transkriptu. Znate, u glazbi se glazba za piano često prenosi u oblik prilagođen, recimo, violini. Tako je i s pretakanjem knjige u film. Morate uzeti svoju priču i pretočiti je u jedan sasvim drugi oblik.  Učinio sam to tako što sam zaboravio da sam ja autor knjiga. Uživao sam čineći to jer nisam od onih autora koji se zaljubljuju u svoje djelo. Vidim stvari u kojima nisam dobar, a njih ima mnogo. Mogu napsiati roman u 60 dana, ali ispravljat ću ga goidnu dana.

Svoju ste literarnu karijeru započeli kao pisac trilera i taj put i dalje slijedite. Zašto ste odabrali upravo trilere? Jesu li oni, kako ponekad možemo čuti, trivijalan žanr ili pak platforma za fino iscrtavanje složenih društvenih odnosa?

Kriminalistička literatura za mene je najbolji način prikaza funkcioniranja društva. Književnost bi, u svom najboljem izdanju, trebala biti povezana s mjestom na kojem se događa. A kriminalistički romani vrlo su osobni, moraju uzeti neke stvarne odnose i elemente kako bi čitatelja doista uvjerili u svoju priču. U krimiću neće sletjeti leteći tanjur i riješiti zločin, to moraš učiniti sam. Drutšvo se može definirati kroz mnoge pokazatelje, pa i prevladavajućom vrstom zločina. U društvima gdje prevladava mačizam, češći su, iako manje procesuirani, zločini nad ženama. U razvijenim društvima, češća je pojava serijskih ubojica. Imaju serijsku proizvodnju televizora, hladnjaka, računala…pa zašto ne bi i ubojice bili serijski? Zločini protiv vlasništva, tipa krađe i pljačke, češći su u kompetitivnim drutšvima.

U cijelom je svijetu visok postotak zločina počinjenih od strane žrtvama bliskih osoba. Mislim da bismo trebali razmišljati o tome, zapitati se zašto osoba ubija drugu osobu. I dolazimo do jedne stvari, strasti. Uvijek ubijamo zbog strasti. Ambicija je strast, pohlepa je strast, ljubomora je strast…uvijek je strast u pozadini. Strast nas čini jakima i slabima, velikima i pogrešnima.

Mislite li, dakle, da je nasilje nešto što nam je, u nekom obliku, urođeno, nešto bez čega kao vrsta ne možemo?

Ja osobno obožavam borbe bikova i boks. Uživam u oboma. To je užasna fascinacija. Pogledate li to ovako, nikada nije došlo do tučnjave ili ubijanja među gledateljima nakon borbe bikova. Ali česte su tučnjave nakon nogometnih utakmica. Mi smo ljudi nasilne životinje, s pretkom majmunom, ali ne nekim neodređenim već onim koji ubija svoje rođake. Nasilje nam dopušta da budemo dominantna vrsta na planeti. Nasilje nam je prirođeno. Morali smo stvoriti zakone i policiju i cijelu mrežu zabrana kako bismo prigušili to nasilje. U borbama se nasilje odvija ritualno, u arenama i publika ga može promatrati s olakšanjem jer nasilje trpi netko drugi, a ne oni. Trebamo nasilje, ono je dio nas, trebamo ga u filmovima, predstavama, knjigama. Moramo učiniti nešto s njim, ne možemo ga izbjeći. Grozno je, ali ne možemo ga izbjeći.

Posljednji roman trilogije, One koje plaču, smješten je u 90te godine prošlog stoljeća i problematizira trgovinu ljudima. Je li to problem o kojem danas premalo znamo i premalo govorimo i je li književnost prikladan prostor za njegovo osvješćivanje?

Moć se usredotočuje na dvije stvari; terorizam i trgovinu drogom. O potonjoj više ne govorimo, govorimo o ISISu i islamskom terorizmu. Dogodilo se to da su trgovci drogom postali dio svjetskog sustava moći. Ideju za roman dobio sam pročitavši da je trgovanje ljudima, u kriminalnom smislu, važniji posao nego trgovina oružjem, odmah iza trgovine drogom. Otkad ne govorimo o trgovini drogom, ne govorimo niti o trgovini ljudima. A u ljudskoj povijesti nije bilo više porobljenih i zatočenih ljudi no što ih imamo sada. Mislim da književnost ništa neće promijeniti, politika mijenja stvari. Nisam siguran može li književnost promijeniti politiku. Mislim da književnost može promijeniti ljude poput tebe i mene, ljude koji će kroz nju postati svijesniji i možda i sami progovoriti o problemu, ali politiku-teško. Želiš li promijeniti svijet, bavi se politikom.

Kakva je Argentina danas? Jeste li zadovoljni stanjem u kojem se zemlja trenutno nalazi?

Kao svaki Argentinac, nikada nisam zadovoljan. To je prvo pravilo. Dakle, ne, nisam. Zapravo, argentinsko se društvo podijelilo u dva dijela. Neki su ljudi za vladu, a neki protiv i jedni ne vide druge. Nitko neće onom drugom priznati da je učinio nešto dobro, među njima postoji jedna jako uvjerena polarizacija. Ne trude se napredovati, učiniti nešto bolje. Argentinsko je društvo podijeljeno na peroniste i antiperoniste i ako nisi nijedno od tog dvoje, obje će te strane neprekidno optuživati da si ono drugo. . Peronizam je, naravno, uvijek i neprestano prisutan. Kažem, peronizam nije ni dobar ni loš, ali je sve suprotno. Peronizam je poput religije. Svi religiozni misle da je Bog dobar unatoč svemu lošemu što se dogodilo i isto je i s peronizmom, Perona prmatraju poput božanstva.

Južnoamerikanci su, poznato je, vrlo religiozni. Mislite li da je to oblik društva koji treba religiju kao nit vodilju, kao konstruktivni element? Kažete da je peronizam poput religije. Mislite li da Argentinci trebaju religiju, promišljaju li kroz nju o sebi?

Argentina nije pretjerano religiozna, ali je jako sumnjičava. Ljudi trebaju religiju kako bi se utješili zbog činjenice da će umrijeti, žele vjerovati da je nešto poslije. Tako je i s Bogom, moraju se uvjeriti da on postoji, a dokaza nema. Postojati znači biti izvan nečijeg uma. Bog nikada nije izvan naših umova, on ne postoji, on inzistira. Ponavljate li nešto dovoljno dugo, to postaje istina. Religija igra veliku ulogu u kontrolirajućim društvima. Istina je rezervirana za luđake, a svi ostali moraju slušati. Religija je opijum za narod, ali bez prednosti što ih opijum donosi.

Utemeljitelj ste, organizator i voditelj BAN! Festivala u Buenos Airesu. Odakle ideja za pokretanje festivala, kako ste ga koncipirali i jeste li zadovoljni odazivom i reakcijama posjetitelja i sudionika?

Festival sam nazvao  BAN kao oponašanje zvuka pucnja iz pištolja. Često me pozivaju na druge festivale, kad sam bio na sličnom festivalu u Španjolskoj pomislio sam kako bi i Buenos Aires mogao imati takav festival. U Argentini je mnogo pisaca kriminalističkih romana, kao i mnogo kriminalaca, neki su od njih često i u vladi, a imamo i mnogo čitatelja. Prvi triler na španjolskom napisan je u Argentini, nekih četrdesetak godina nakon što je Poe napisao Umortsto u ulici Morgue u Argentini je objavljen roman The trails of the crime. Imamo jako važnu tradiciju u pisanju krimića. I mislio sam da moramo imati festival, ali vidio sam da su festivali obično sačinjeni od 4-5 ljudi koji govore o knjizi pred publikom koja je knjigu već pročitala, a meni se to činilo tako dosadnim. Kad govorim, nikad ne govorim o knjigama. Govorim o drugim stvarima jer zanima li te što je u mojoj knjizi, kupi je i pročitaj. Govoriti publici kakva je tvoja knjiga je kao kad ti netko želi prepričati dobar film.

Za BAN! sam postavio nekoliko pravila, autori ne smiju govoriti o knjigama, dogovorit ćemo se što je tema tvoje prezentacije, imat ćeš 25 minuta, bit ćeš sam, stajat ćeš i nećeš imati stol da te štiti. Pozvao sam ne samo autore već i policajce, suce i forenzičare kako bih stvorio jednu mješavinu s kriminalom povezanih profesija. Moto je „Gdje se pravi zločin miješa s onim fikcionalnim“ Kod BANa je izrazito važan humor, on je uvijek prisutan. Jako je bitna i točnost. Navikli smo na kašnjenje na promocijama, a to sam oduvijek mrzio. Zato sam postavio pravilo da sve počinje prema rasporedu. Počinješ li, recimo, u 10 sati, počinješ u 10. Ne dođeš li, netko će drugi zauzeti tvoje mjesto. Zakasniš li 15 minuta, izgubio si 15 minuta od svog vremena. No, veći je problem zaustaviti autore, oni mogu govoriti satima. I što smo učinili? Zaposlili smo dva glumca koji, na šaljiv način, dolaze na pozornicu i kažu nešto poput „daj, čovječe, gotov si, hajde, završi“. Ove smo godine izveli šalu s dobrim i lošim policajcem, oni su ispitivali autora, a za to je vrijeme drugi autor pripremio svoje predavanje. Ljudi to vole, a samo se jedan autor uvrijedio.

Što za Vas znače književne kritike? Pridajete li im mnogo pozornosti, čitate li ih uopće ili Vam je prijem kod publike ipak važniji?

Dvije su vrste književnih kritika, one koje prodaju knjige i one koje ih ne prodaju. Ja, naravno, volim one koje prodaju knjige. Ego je vrlo zadovoljan kad netko pozitivno ocijeni knjigu, ali nije me briga, u biti. Imam trenutak radosti, ali onda zaboravim. Ali kad ja čitam kritike, privuku me one koje ne govore što se u knjizi događa nego kakva je knjiga, one koje opisuju atmosferu. Čitatelj želi ući u atmosferu. Ipak, kritika je žanr koji je vrlo teško iznijeti do kraja.

Na samom kraju razgovora, Mallo kroz smijeh govori kako bi jednog dana napisati knjigu poput Paola Coelha, prodati stotine milijuna primjeraka i prestati pisati. Na pitanje može li se u Argentini živjeti od pisanja, odgovara da može premda, dodaje uz veliki osmijeh, odnedavna više ne živi u Argentini. U maniri najvećih junaka pravih noir priča, i on je svoju životnu priču začinio onom ljubavnom i ta ga je priča odvela na drugi kontinent. Ona je, kaže Mallo, načelnica policije i upoznali smo se na književnom festivalu. Između pravih i fikcionalnih zločina ponekad se, čini se, ubaci i ljubav.

Advertisements