Filip David : “Kulture se moraju prožimati da bi bile zdrave”

Koja je uloga književnosti? Zabavlja li ona ili opominje, upozorava? Treba li pisac biti angažiran, ima li u književnosti mjesta angažiranosti ili je treba osloboditi tog tereta? Oslobodimo li je, može li autor, neovisno o svom književnom stvaralštvu, biti angažiran i neovisno o angažiranosti, biti divan autor? Pročitate li Kuću sećanja i zaborava (Fraktura, 2015.) srpskog dramaturga, scenarista i književnika Filipa Davida, čiji je glas 90tih godina u borbi protiv huškačkih politika na području bivše Jugoslavije bio među najsnažnijima, uvjerit ćete se u potvrdan odgovor. Magijski realizam, ljepota i tečnost Davidova pripovijedanja i fina nota zatamnjenog, noir supsensa, Kuću sećanja i zaborava čine europskim romanom u punom smislu te riječi. O vrlo bolnoj i delikatnoj temi života preživjelih nakon Holokausta, David govori posve jednostavno ne oduzimajući time snagu i važnost svog teksta.

            Tek kada upoznate gospodina Davida i sjednete mu sučelice, shvatit ćete koliko je, zapravo, mudrosti i bogatstva utkano u tu jednostavnost. Fakultetski profesor, televizijski urednik, osnivač, član ili suradnik brojnih književnih društava, no prije svega čovjek bogatog, kako sam kaže, fonda razmišljanja podijelio je sa mnom neka svoja razmišljanja, mjestimice zadirući duboko u tematiku, dajući odgovore iz kojih se neprestano rađaju nova pitanja, za neka buduća razmišljanja.

 

Vaša posljednja knjiga nosi naslov Kuća sećanja i zaborava. I premda se u romanu spominje House of memory and oblivion zainteresiran čitatelj stječe dojam kako je ta „kuća“ zapravo metafora života, kao spremnika za pohranu sjećanja, ponekad i onog što bismo željeli zaboraviti.

 

Naravno, ta scena u jednom romanu koji ima prividno realističnu strukturu nije realistična, ona zapravo izražava suštinu onoga zbog čega sam i pisao ovaj roman; kako se odnositi prema prošlosti i to onom mučnom, teškom i bolnom dijelu prošlosti koji opterećuje. Pitam se i što se događa s osobama, to su recimo glavni junaci moga romana, koji su kao djeca odbačeni od svojih bioloških roditelja kako bi preživjeli jer za to nije bilo drugog načina. Roditelji su, na putu za Auschwitz, svoju djecu davali nepoznatim ljudima, izbacivali ih iz vlaka i na tisuću ih drugih načina pokušavali spasiti. Neka djeca nikada nisu ni saznala tko su njihovi biološki roditelji, a neka su saznala u kasnijim godinama i ta je trauma  rasla i jedini način, izgledalo je tako, bilo je osloboditi se te prošlosti. No, upravo o tome govorim, to nije način jer osloboditi se prošlosti znači osloboditi se velikog dijela onog što čini naš identitet, a njega čine i oni kojih više nema. To je neka ideja i odatle ta kuća, nepostojeća, ali ona postoji u svijesti ljudi koji o tome razmišljaju. Inače, sam skup o kojem u knjizi pišem, stvaran je skup, održao se u New Yorku i na njemu su se sastajala djeca koja su preživjela zahvaljujući tome što su roditelji nešto za njih učinili da ih spase.

S druge strane, još je jedna zanimljiva činjenica baš oko tog poglavlja Kuća sećanja i zaborava. To je svojevrsni hommage mom velikom prijatelju i velikom piscu Danilu Kišu čija priča Enciklopedija mrtvih govori o tome da negdje postoji mjesto s velikom arhivom u kojoj su zabilježeni svi koji su živjeli, ikad. Danilo tamo odlazi kao pisac i pronalazi podatke o rođacima ili prijateljima za koje nije znao da su postojali ili nije imao sve podatke o njima. A opet, i moja i Danilova priča u svojoj osnovi imaju kabalističku legendu o mjestu gdje su zabilježeni svi naši životi koji su bili i koji će biti. Mislim, to je moje objašnjenje, malo proširujem značenje, a čitatelj prati tok jedne priče.

Naravno, angažiran će čitatelj izvući svoje zaključke, u ovom konkretnom slučaju o sjećanju i zaboravu kao konstruktivnim elementima i onda se postavlja pitanje u kojoj je mjeri život satkan uslijed te međuigre sjećanja i zaborava.

Da, to je točno, ali uvijek kada se piše ovakva proza zadatak je, po meni, kako dokumentu dati element fikcije jer ja sam tu koristio dosta autentičnih dokumenata, ispovijedi. Kako da ne bude dokumentarnog karaktera nego pretočeno u roman. Tako da dokument treba pretvoriti u fikciju, a fikciju u dokument. Scena koju spominjete fikcionalna je, ali opet treba pronaći pravi način i ubaciti je u roman, uklopiti je, a ne je nasilno pričvrstiti. U strukturi romana to je realan događaj. Ta međuigra dokumentarnog i fikcije, vjerujem, daje odgovor i na Vaše pitanje.

U vašim je romanima čest element zla. Kakvo je vaše viđenje zla u odnosu na viđenje Hanne Arendt? Hanna je izjavila kako se osjeća mirnije otkad smatra kako je zlo nešto banalno, nešto s čime se institucije mogu nositi, no nije li zbog te svoje „banalnosti“ zlo i opasnije?

Točno, Hanna Arendt je o tome pisala. Nekad je mislila da je zlo metafizičko, radikalno, što znači da ga ima i da će ga biti i da čovjek to ne može spriječiti. Ta ju je misao, da se holokaust može ponoviti, užasavala. No, kad je vidjela Eichmanna na suđenju u Jeruzalemu shvatila je kako je on čovjek, birokrat, koji provodi naredbe, da mu sud može presuditi i to je to. No, ta argumentacija pada u vodu jer Hanna je sebe zavaravala. Ona možda i jest bila mirnija, no već su njeni prijatelji kritički pristupili toj njenoj teoriji pa se i do dana današnjeg vodi polemika o tome. Jedan je američki pisac nedavno u javnost izašao s dokumentom u kojem stoji da je Eichmann bio direktno odgovoran za deportacije, nije bio birokrat.

S druge strane, evo, i poslije toliko vremena, vidimo da genocida ima na svim stranama i dalje, i u Africi, i u Aziji, nema djela zemaljske kugle gdje se u jednoj godini ne dogodi neki genocid. I tu vidimo da teza Hanne Arendt o banalnom zlu koje je moguće zaustaviti ne pije vodu. Ljudi pokušavaju, pogotovo filozofi, objasniti prirodu zla, a ne mogu i stoga ga pokušavaju minimalizirati, a to ne možete minimalizirati jer zlo je prisutno. Što je zlo? Ja pišem o onom najstrašnijem zlu, zlu koje čovjek nanosi čovjeku, to je užasno zlo, ali pitanje je i zla u prirodi. Je li tsunami zlo, potres, vulkan koji se aktivira i u tim nepogodama poginu ne tisuće, već stotine tisuća ljudi? Priroda je tako satkana da, ono što nazivamo zlom, jest prirodno. Ali prisutno je i u religiji i u svakodnevnom životu. Ali iako mislimo, a čak sam i ja napisao da je zlo nepobjedivo, svemoćno, svijet opstaje. Jer ne postoji samo zlo nego i nešto suprotno zlu. Uzimam primjer legende o pravednicima, na svijetu postoji 36 pravednika koji svijet održavaju u ravnoteži. To je, naravno, legenda, ali je činjenica da postoje dobri ljudi koji u tragičnim, mračnim vremenima budu spremni žrvovati sebe da bi pomogli drugima.  Nije svijet crno-bijel niti je zlo toliko svemoćno da mu se sve na svijetu podređuje.

Osim zla, u Vašim je romanima i kratkim pričama čest element smrti. Vidite li smrt kao onaj konačni, možda i jedini pravi, način obračunavanja sa zlom?

Smrt je nešto što je također prisutno, kraj je našeg ovozemaljskog života. Mi apsolutno ne znamo zašto postojimo, koja je naša svrha. Kad bismo znali zašto postojimo, znali bismo i zašto postoji smrt. Ali ne znamo imamo li neku ulogu ili smo slučajnost u svemiru. O smrti ne znamo gotovo ništa, kao što ne znamo niti o zlu. Mi ne znamo, možemo naslućivati da zlo postoji zbog ovog ili onog kao što možemo i naslućivati što postoji poslije smrti. Posljednje znanstvene teze što sam ih čitao govore da je sve iluzija. To smo oduvijek slutili. I Calderon se pitao je li život san. Sad već i  znanstvenici govore o postojanju više paralelnih svemira i života, znanstvenici danas do te mjere puštaju mašti na volju, a nije to samo mašta, postoje i pretpostavke na kojima zasnivaju teoriju da je sve mnogo kompliciranije od onoga što slutimo. Definicija kabalističkog boga odgovara definiciji svemira što je znanstvenici danas daju. Do mnogih stvari se dolazi instinktom.

Ako tako govore znanstvenici, pisci pogotovo imaju pravo naslućivati neke stvari i baviti se onostranim, pisati o smrti na neki svoj način. To je, naposljetku, dio pripovijedanja. Pokušavate uhvatiti trenutke o ljudima, stvarima, događajima o kojima ne znate sve. Pa onda naslućujete. U biti, nemam odgovor. Čak je jedan kritičar, pišući o mojoj treći zbirci pripovijedaka, stavio naslov „Deset puta smrt“ jer se u svakoj priči smrt prikazuje na drugi način. Također, povodom izlaska posljednjeg romana, kritičari su uočili kako se oduvijek bavim temom zla. Nisam toga bio svjestan, upustio sam se u pregledavanje svojih ranijih radova i doista, točno je. Smrt i zlo su dvije teme, ali na jedan pripovjedački način. Nije to ni strah od smrti, ni pokušaj da se uđe u neke morbidne zaključke, to je jednostavno pripovijedanje gdje se te teme nameću, možda upravo zato što su zagonetne i što svjetska filozofija, znanost i mistika pokušavaju prodrijeti u te oblasti bez konačnog odgovora. I ja sam se na neki način malo vezao i za kabalu upravo zato što se čuveni mistici također bave temom ljudskog života generalno, ali posebno nastankom svijeta, njegovom propašću, umiranjem i nastankom zla. To su velike teme, nadilaze moć pojedinca, ali pisac ima pravo o njima progovoriti i pristupiti im na svoj način.

Naravno. Već ste nekoliko puta spomenuli kabalu i židovsku tradiciju. Vi ste profesor na fakultetu, dramaturg, urednik, scenarist, pripadate korpusu srpske nacionalne književnosti, intelektualac ste i književnik. Koji je od tih Vaših identiteta prevladavajući? Je li, zapravo, ijedan ili se oni međusobno prožimaju?

Oni se prožimaju. Ja sam po profesiji dramaturg, ali sam završio i jugoslavensku i svjetsku književnost. Dvadeset i pet godina sam radio na televiziji kao urednik, dvadeset godina  kao profesor dramaturgije, ali sve je to jedan posao, a piscu, na neki način, dobro dođe jer poznajete mnogo tema. Ali možete vi znati sva pravila, nije stvar u tome. Dobro je znati, čitati, biti obaviješten jer sve to ulazi u fond razmišljanja. Drago mi je što sam odabrao tu vrstu profesija,  a pisanje je išlo usporedno. Imao sam sreću pojaviti se sa pričama istovremeno kad i drugi književnici koji su postali vrh jugoslavenske književnosti, to su Danilo Kiš, Mirko Kovač, Borislav Pekić. Uz njih sam kao pisac rastao, a postali smo i veliki prijatelji, ostali smo skupa do samog kraja. S druge strane, imao sam sreću na filmu raditi sa najboljim redateljima i scenaristima i kad radite s takvim talentiranim i darovitim ljudima, zadovoljstvo je raditi. Stoga, pogledano unazad, ne mogu se požaliti na svoju profesionalnu karijeru. S druge strane, na pisanje ne gledam kao na profesiju, pisao sam iz osobnog zadovoljstva, ali i tu sam imao sreće raditi s  ljudima s kojima je bilo zadovoljstvo i živjeti i raditi.

Bili ste dio mnogih književnih grupa i osobno ste bili poprilično angažirani.  Jučer je, na Razotkrivanju, Clemens Meyer govorio koliko se u DDRu, zbog nemogućnosti fizičkog odlaska, više čitalo. Zanima me što Vi mislite o tome, o književnosti kao bijegu? Što je za Vas angažirana književnost i postoji li to danas?

Ja nisam bio pristalica angažirane književnosti. Ono što sam pisao, više je naginjalo fantastici. Naravno, ima velikih pisaca angažirane književnosti. No, to ne znači da nisam bio angažiran kao osoba, posebno kada je došao rat. Smatrao sam da, kao javna osoba, trebam ostaviti književnost po strani i pisati angažirane tekstove. Tako sam od 90te do 2000. napisao 3 knjige angažiranih tekstova. Pisao sam i za Feral Tribune, France International, Našu borbu…vrlo kritičke tekstove u odnosu na vlasti koje su bile u Srbiji. Često citiram Prima Levija koji je, govoreći o tome treba li piscac i intelektualac reagirati izjavio „Na svijetu je mnogo pokvarenih svinja, čudovišta stoje i gledaju.“ Ne možete stajati po strani, gledati i reći „Ovo me se ne tiče“. Tada sam po strani ostavio književnost. Međutim, kada se to završilo, osjetio sam želju približiti se stvarnosti, da moja književnost ne bude čista fantastika kako je to bilo ranije, tako da posljednja dva romana imaju elemente onoga što se događa oko nas. Naravno, uz elemente fantastike bez koje ne mogu, ona je moj pokretač. Ali imam potrebu direktnije govoriti o našoj stvarnosti.

U kontekstu konstrukta sebe kroz sjećanja i zaborav, zanima me Vaše mišljenje o utjecaju povijesti na stvaranje identiteta. Sofi Oksanen je govorila o nepoznavanju vlastite povijesti kod baltičkih i sovjetskih naroda. Po Vašem mišljenju, koliko mi na Balkanu poznajemo svoju povijest i možemo li govoriti o jednoj povijesti ili o nekolicini manjih povijesti koje ulaze u interakciju?

Ne možemo govoriti o jednoj zajedničkoj povijesti, ali nema niti svijesti o tome kakva je povijest bila. Postoji više različitih povijesti. Koliko ima povjesničara, toliko je i povijesti. Sad je tema dana revizija povijesti. Rehabilitiran je Draža Mihajlović i prikazuje ga se kao velikog borca protiv nacista, a traži se i rehabilitacija Milana Nedića, predsjednika kolaboracionističke vlade za vrijeme okupacije Srbije… To je jedna povijest, potpuno izmišljena po mom mišljenju. S druge strane, postoji povijest koju su nas učili, također poprilično dogmatska, u komunizmu koja je isto bila ograničena. Živimo u apsolutnoj konfuziji, u glavama ljudi je kaos, udžbenici povijesti mijenjaju se svake godine, uvijek se ubaci nešto novo što dolazi ne od povjesničara nego od ideologije, politike. Nema pravih, dobrih autentičnih udžbenika povijesti, nema slike povijesti koja bi bila pouzdana. Zapravo živimo život bez povijesti, ona se prilagođava ideologijama i potrebama političara, zloupotrebljava se. A da ne govorimo o zajedničkoj povijesti. Bilo je pokušaja zajedničkih komisija, ali to ne biva prihvaćeno ni od koga. Naravno, postoje dobri i časni povjesničari, ali oni ne mogu nametnuti tu sliku povijesti, to čini politika jer onda povijest služi u dnevno-političke svrhe. Još će mnogo vremena proći prije nego dobijemo pravi, kvalitetan udžbenik o povijesti ovih prostora, a i tada ga neće napisati netko iz ovog područja već netko sa strane. Kao što najbolje udžbenike srpske povijesti nisu napisali Srbi.

Ako već povijest nije ta i nema niti povezivačku snagu niti ulogu, je li to kultura?

Trebala bi biti, ali stanje u kojem se kultura danas nalazi… Ona razjedinjuje, ne povezuje. Naše su veze dosta slabe, nas država sličnih i bliskih jezika. Knjige teško dolaze, mi nemamo uvid u hrvatsku književnost, osim preko prijatelja. Vjerojatno ni vi nemate uvid u srpsku književnost i produkciju, a to je šteta jer kulture se moraju prožimati da bi bile zdrave. S druge strane, kad se štedi, uvijek se štedi na kulturi. Iako kultura treba biti oslon svega, uvijek se kulturi prvoj otkida. U Srbiji je kinematografija u jako lošem stanju, izdavaštvo je privatizirano, kina su ukinuta, privatizirana i promijenjena im je namjena. Nije sjajna situacija, ali uvijek se nađe načina za nabavu knjiga, saznaje se preko prijatelja, naručuje, ali sve je to, na neki način, piratski, nije organizirano. Usto, problem je što su hrvatske knjige za nas preskupe, otprilike su 4 puta skuplje od knjiga u Srbiji. Trebalo bi ih razmjenom ili na drugi način učiniti nekako pristupačnijima drugim sredinama. Ne govorim tu o kvaliteti knjige već o pristupačnosti. Kao ljubitelj knjige, volim je i želim vidjeti što dostupnijom. Ja sam imao sreću sa NINovom nagradom, jedinom nagradom koja donosi dobru tiražu, Kuća sećanja i zaborava tiskana je u 40 000 primjeraka, a već je prodana u 30 000, što je nevjerojatno jer su bestselleri već s 2000 prodanih primjeraka. Čudo je što se ta nagrada održala jer razumijem kako je uspijevala u Jugoslaviji, ali sada pokriva samo Srbiju. To je vrlo zanimljivo kao fenomen.

Važno je da čitatelj zna da je knjiga izašla. A to je opet povezano s nedostatkom novca, materijalnim mogućnostima čitatelja i izdavačkim mogućnostima za marketing. Pa iako se odustaje od kulture, ljudi ne odustaju uvijek od knjiga. U totalitarnim se režimima mnogo čitalo, ljudi su se okretali knjizi, a ja i sad imam dojam da se u ovoj sve težoj ekonomskoj situaciji ljudi ponovno  okreću knjizi, kupuju se knjige, vidi se po tiražama. Jer ljudi će nešto žrtvovati da bi si, putem knjige, omogučili bijeg. Teška ekonomska situacija kao da pogoduje knjizi.

Spomenuli ste da niste 90ih mogli stajati po strani, osnovali ste i sudjelovali u radu mnogih društava, pisali, govorili… U ovoj situaciji kakva je danas u svijetu, je li se dogodilo ono o čemu je  Julien Benda pisao, jesu li nas intelektualci izdali?

Benda je Izdaju intelektualaca napisao 1927. godine naslućujući dolazak nacizma. Često citiram tu knjigu, to je točno. A kod nas se većina intelektualaca svrstala uz vlast i intelektualci su, u velikom broju, učinili zlo jer su doprinijeli da zločini budu još strašniji, da se riječi izgovorene na nekim tribinama na bojištima pretvore u metke koji su doista ubijali. I trebali bi na neki način odgovarati, ako ne pred sobom i svojom savješću, onda pred nekim sudom. Ako se u Haagu sudi po zapovjednoj odgovornosti, trebalo bi se suditi i intelektualcima. Ili da ih se na neki način lustrira iz društva. Ali ništa se od toga nije dogodilo, oni su i danas ovdje. U tom pogledu, ima nekog napretka, ne ratuje se, ali loših ljudi ima koliko i prije.

Znači, ovo je područje generalno izdano od strane svojih intelektualaca?

Većine intelektualaca. Uvijek je bilo onih koji su govorili istinu, prave stvari, često izlažući i sebe opasnosti. Ne samo od strane vlasti nego i od strane ljudi na ulici koji su, pod utjecajem onog što se piše, spremni fizički napasti i vas i vašu obitelj. I pitao sam se imam li pravo izložiti i svoju obitelj, no tada sam shvatio da me se bar djeca neće sramiti jednog dana i da će razumjeti zašto to činim.

Advertisements