Kokoschkina lutka

Vrativši se kući 1918. godine, po završetku Velikog rata, austrijski je slikar Oskar Kokoschka, zatečen viješću o udaji svoje velike ljubavi Alme Mahler za drugog muškarca, posegnuo za radikalnim rješenjem; u nemogućnosti prilaska pravoj Almi, dao je izraditi njenu vjernu kopiju, žensku lutkru u prirodnoj veličini, visinom, težinom i proprocijama u potpunosti jednaku voljenoj ženi. Kao da to samo po sebi nije dovoljno, slikar je zaposlio služavku čija je jedina zadaća bila odijevati i uređivati lutku u čijoj je pratnji Kokoschka redovito odlazio u duge šetnje i posjete operi, a nerijetke su bile i grandiozne zabave priređivane u njenu čast. Upravo za vrijeme jedne od takvih zabava, lutka je, pogođena bocom vina, stradala, a koliko se stvarnom doimala svjedoči i zapisnik o policijskom ispitivanju kojem je Kokoschka podvrgnut zbog okrvavljenog ženskog tijela pronađenog pred njegovom kućom.

Je li Kokoschkina lutka nastala kao plod nastranog obožavanja odbijenog muškarca, odraz bizarne umjetničke genijalnosti ili tek prethodnica jednoj od faza slikareva stvaralaštva, nadgradnja tuđeg razumijevanja onog modernog u Kokoschkinu izrazu, povjesničari umjetnosti, teoretičari kulture i feministikinje ni danas se ne mogu složiti. Lutka je, vjerojatno, sve navedeno, a ono što ona jest određeno je kutem iz kojeg je promatraju drugi. Kroz isti taj kut, njenim posredstvom, ti drugi promatraju i Kokoschku, odabiru fragment kojem će se prikloniti, gotovo u pravilu odbijajući obratiti pozornost na cjelovitost jednog identiteta.

Upravo ta fragmentirana cjelovitost u fokusu je romana Kokoschkina lutka portugalskog autora Alfonsa Cruza. U njegovoj priči odbačenu je lutku, po svršetku njene posljednje zabave, pronašao vrtlar Eduwa, u njoj prepoznao moćnu afričku božicu i, slijepo obožavajući nju, kao i ženu kojom je, u nevjerojatnoj životnoj igri, lutka zamijenjena, zamrsio još jednu od niti obiteljske povijesti mađarskog milijunaša Zygmunda Varge, njegovih kćeri Lujze i Anastazije i praunuke Adele. Iako naslovna, priča o Kokoschkinoj lutki nije osnova na kojoj Cruz gradi fabulu svog romana. Fabula se, zapravo, gradi iz nekoliko vremenskih i geografskih središta, kreće iz Dresdena upravo pogođenog tisućama tona bombi, vijuga preko Afrike i Francuske dvadesetog stoljeća i završava, u oštrom zavoju, u jednom baru, pod okriljem nadolazećeg milenija.

Radnju, baš kao i likove, autor gradi vješto slažući fragmente, ostavljajući napukline samo kako bi se mogao na njih vratiti i ispuniti ih novim značenjima, dodati im metaforu. U suštini, cijela je Kokoschkina lutka veoma metaforična; metafora života koji oponaša umjetnost ili umjetnosti prepune životnosti. Vještim ispreplitanjem stvarnosti i fikcije, Cruz pokazuje koliko je stvarnosti u lažnome i koliko je laži u stvarnosti. Priču, nimalo plastično, gradi na lažnim citatima, a njihovu obistinjenju pomaže stvarajući za njih kontekst unutar čijih granica savršeno opstaju, u maniri najvećeg opsjenara uvjeravajući čitatelja da su upravo takvi, i na tom mjestu, savršeno prirodni.

Mnogo je savršene neprirodnosti i u konstruiranju vlastita identiteta kao i u ulozi što je u tom procesu za nas imaju drugi. Toj međuigri između „nas“ i „drugog“ autor pristupa vrlo suptilno, ne namećući je kao okosnicu romana, no neprekidno je ostavlja prisutnom, kao ugodnu pozadinsku glazbu na čiji neujednačen ritam čitatelj ne može ostati gluh. Čini to na posve jednostavan način, postavljajući na pozornicu plejadu fragmentiranih likova čiji su identiteti cjeloviti tek u interakciji s njima najbitnijim Drugim. Neki su od njih o odnosu spram tog Drugog ovisni toliko da to određuje njihove fizičke karakteristike, a neke su upravo fizičke karakteristike ograničile čineći njih Drugima u vlastitoj okolini. Kabinet čudesa, rekli biste. No, Cruz vas svojim tekstom odmah ironično ispravlja i govori „Ne. Kabinet života“ otvarajući vam ipak prostor za raspravu o njegovoj čudesnosti, plastičnosti i umjetnosti.

Nepažljiviji će čitatelj Kokoschkinoj lutki možda zamjeriti jednostavnost stila, grubu fragmentiranost i ogoljelost teksta, gotovo u potpunosti lišenog detalja koji, reći će, tekst čine književnošću. No, samo će pravi virtuoz pisane riječi na tako malom prostoru ispričati tako puno, stvoriti ne jedan, već dva romana, isplesti roman u romanu i navesti čitatelja da pozorno, ali bez napora, prati svaku od ispričanih priča. Sve će te priče, naposljetku, Cruz istovremeno zavrtjeti i rasplesti u neprekinutom krugu u kojem se zbilja pretapa s opsjenama, u trenutku u kojem se stvara identitet svakog od nas. Ili bar onaj fragment koji u tom određenom trenutku podastiremo onom drugom kao pravu verziju sebe.

Advertisements