Kći

Teško je odrastati u savršenoj obitelji ako i sam nisi savršen. Iako će se svojski potruditi sakriti to od roditelja, jedno bijesno adolescentsko, u svađi procijeđeno „Ne mogu svi biti kao ti“otkriva svu težinu odrastanja pod teretom očekivanja, nadanja i planova. Planova bez mjesta za pogrešku, za nesavršenost. Planova što su ih stvorili drugi, planova čija težina ponekad postaje nepodnošljiva. Posebno kad su ti drugi, roditelji, u svemu, bar naoko, savršeni.

            Težinu odrastanja u naoko idiličnom obiteljskom okruženju osjetila su i djeca iz dobrostojeće bristolske obitelji Malcolm; majci Jenny, liječnici obiteljske medicine, i ocu Tedu, neurokirurgu, uz vrlo zahtjevne i iscrpljujuće karijere preostaje malo, ako išta, vremena za roditeljske dužnosti. No svoju su djecu, sedamnaestogodišnje blizance Thea i Eda i petnaestogodišnju Naomi, odmalena nastojali podići u sposobne i neovisne ljude i u trenutku kada djeca sigurno koračaju mladenaštvom, ponosni su na njihovu samostalnost, odgovornost i ustrajnost kojom idu kroz život.  Sada bi mogli opušteno uživati u plodovima svojih roditeljskih i profesionalnih napora i čestitati sami sebi na više no dobro obavljenu poslu. No, u noći devetnaestog studenog njihova obiteljska sreća, ona vrsta sreće što ih čini nalik svim sretnim obiteljima, ustupa mjesto posve osobnoj obiteljskoj nesreći; Naomi se ne vraća kući nakon izvedbe školske predstave u kojoj, naravno, igra glavnu ulogu. Nasmijana, topla i otvorena Naomi, u roditeljskim očima još samo dijete, nikada ne laže, ne zaboravlja, ne kasni i to je više no dovoljno da roditelji, ne čekajući propisana 24 sata, alarmiraju policiju. Tim će pozivom započeti četrnaest mjeseci duga obiteljska agonija, a potraga za nestalom kćeri otvorit će mnoga pitanja pred kojima ova, ali i mnoge druge obitelji, svakodnevno zatvaraju oči.

            Krećući se kroz vrijeme, autorica Jane Shemilt čitatelju u jednom trenutku dočarava svu težinu samotne stvarnosti godinu dana nakon Naomina nestanka da bi ga odmah potom vratila u onu sigurnu prošlost pod čijim su okriljem Malcolmovi još uvijek naoko sretna obitelj, Ted i Jenny zaljubljeni supružnici, a djeca onako savršena kako to samo roditelji mogu od njih očekivati. Događaji što su se odigrali neposredno prije i nakon Naomina nestanka u sjećanju pripovjedačice, majke Jenny, u pravilnom se nizu izmjenjuju s danima što prolaze u Jennynoj sadašnjosti, isprva godinu dana…pa trinaest….četrnaest mjeseci nakon nestanka bez odgovora na pitanje što se doista dogodilo s Naomi te noći. No, kako godina odmiče, sve je jasnije što se s djevojkom događalo za mjeseci što su prethodili nestanku, a očito postaje i kako obitelj Malcolm, pritisnuta teretom jedne tragedije, od homogene zajednice postaje skup po svijetu razasutih pojedinaca čiji su susreti, čak i za blagdanskim stolom, obavijeni mračnim i sumornim teretom mnogih gubitaka.

            Kći nipošto nije vrhunski, napeti literarni triler koji će zaokupiti vašu pažnju od prve do posljednje stranice i takva bi promocija mogla kod čitatelja dovesti do pogrešnih pogrešna očekivanja koja ovaj roman ne može ispuniti i, samim time, nepotrebno ga ostaviti razočaranim po završetku čitanja. Prije no o napetom trileru, ovdje je riječ o izvrsno opisanoj obiteljskoj drami, studiji raspadanja jedne naoko savršene zajednice u čijoj sreći, čini se, nema pukotina, no naposljetku se, još jednom, pokazuje koliko je mraka utkano u lažno blještavilo savršenstva. Ne radi se samo o, u stvarnosti vrlo prisutnoj, nemogućnosti partnera da zajedno prođu kroz tragediju gubitka djeteta već i o svim onim ranije prisutnim, a neizgovorenim stvarima što ih je taj nestanak zakotrljao. Bi li sve bilo drugačije da je Jenny bila više majka, a manje liječnica? Bi li djeci bilo lakše odrastati uz nesavršenije i, samim time, manje zahtjevne roditelje? Bi li im se tada lakše otvarala i povjeravala? Ili je adolescencija doista poput kola sreće, bez ikakvih pravila pa roditeljima, kao i djeci, ne preostaje drugo do zavrtjeti ga i nadati se najboljemu?

            Iako zbog naratorske uronjenosti glavne junakinje Kći gubi mnogo od surove objektivnosti na kojoj svoje likove temelji Gillian Flynn čiji stil često i rado, no posve nepotrebno, uspoređuju s onim Shemiltove, ipak će mnoge, a posebno roditelje, navesti na razmišljanje o pogreškama i propustima, onome što su učinili ili onome što su propustili učiniti vođeni najiskrenijim i najboljim namjerama. Mnogi će tvrditi da oni to nikad ne bi tako i da se to njima ne može dogoditi no svatko će se, bar na sekundu, lecnuti pred nekim od savršeno realno iscrtanih prizora iz, nekoć tako prekrasnog, obiteljskog života.

Advertisements