Dani zaborava

Knjige, jednom kada su napisane, više nemaju potrebe za svojim autorom. Stav je to autorice (ili više njih) zakrivene (ili zakrivenih) pseudonimom Elena Ferrante. Je li ona ili on? Oni ili one? O osobi iza imena, na talijanskoj književnoj sceni prisutnog posljednjih dvadesetak godina, ne znamo ništa. Možda nas to beskompromisno ustrajanje na očuvanju vlastite privatnosti, taj čvrsto zakriven pogled u intimu poznate osobe, uskraćivanje onoga što nam je najčešće, kao čitateljima, posve dostupno istodobno i dodatno intrigira i pomalo iritira. Istinski će poklonici pisane riječi reći kako o Eleni Ferrante ipak znaju dovoljno jer poznaju je i prepoznaju kroz njeno književno stvaralaštvo čijom si je kvalitetom  osigurala status jedne od najutjecajnijih i najvažnijih modernih talijanskih spisateljica. Beskompromisan i radikalan stil učinio ju je prepoznatljivom i izvan talijanskih granica, a hrvatska čitateljska publika odnedavno ima priliku upoznati Elenu Ferrante kroz jedan od njenih najvažnijih romana, Dane zaborava.

            Baš kao što napisana knjiga više ne treba svog autora, tako niti završena ljubavna priča nema potrebe za svojim protagonistima. Donedavni ljubavnici i partneri postaju bespoštedni suparnici, rezignirani stranci ili, najčešće, ostaju na razmeđu tih dviju suprotnosti. Dok jedan u nevjerici odmahuje glavom pitajući se zašto je odjednom, nakon toliko zajedničkog vremena, velikoj ljubavi došao kraj, drugi se partner ne može nauživati novostečene slobode i domisliti dovoljnom broju razloga koji odgovaraju na partnerovo „zašto“.  Postaviti ženu na pragu četrdesetih, predanu suprugu i majku dvoje djece u ulogu ostavljene posve je stereotipno. Dodati tome godinama nevjernog supruga i gotovo dvostruko mlađu ljubavnicu, pravi je klišej. Upravo to učinila je Elena Ferrante. I to je jedini klišej u ovoj bolno oštroj, do temelja stvarnoj priči.

            Jer u priči temeljenoj na klišeju, klišeja nema, samo naizgled ustajala realnost netom ostavljene žene. Vođen pripovjedačkim glasom glavne junakinje Olge, nezaposlene supruge i majke čiji je suprug jednog dana, nakon petnaest godina braka shvatio kako je njemu „sve to previše“ čitatelj prolazi gotovo trenutak za trenutkom, svaki od početnih dana pa i mjeseci Olgina života nakon suprugova odlaska, dana koji će se iz dana napuštanja, pretvarati u dane bijesnog neprihvaćanja, bijesnog prihvaćanja i zaborava kako bi naposljetku postali dani odlučne rezigniranosti. Nema tu mnogo sentimentalnih razloga za protivljenje suprugovu odlasku. Nakon petnaest zajedničkih godina, mnogo je manje ljubavi, a mnogo više osjećaja izigranosti i pitanja ekonomske prirode umiješano u žaljenje što ga ostavljena supruga osjeća. Ipak, smatra,  muško je, proći će ga, vratit će se. No Mario, suprug, nije samo ustrajan u svojoj odluci o napuštanju obiteljskog doma već i prorjeđuje posjete djeci i supruzi te Olga ubrzo, nazivanjem zajedničkih prijatelja, doznaje kako glavni razlog tome leži u prisutnosti mnogo mlađe žene u njegovu životu. Nije to bilo koja, pukim slučajem iz mase izabrana žena već kći Olgine prve torinske prijateljice.  

            Upravo je ta spoznaja o višestrukoj izdaji od nekoć pristojne, odmjerene, kulturne i samozatajne žene kakvom se Olga predstavljala načinila prostu, drsku, otresitu, na trenutke vulgarnu i ogorčenu osobu kakvu izbjegavaju prijatelji, čije reakcije djeca očekuju s dozom zabrinute preneraženosti i u kojoj se, na mahove prisutna, ni stara Olga ne prepoznaje. Promjene se, osim u njenoj osobnosti, odražavaju i na njenom fizičkom izgledu; nekoć dotjerana, čista i uredna žena danas malo mari za održavanje vlastitog tijela, a i brigu o djeci i kući svela je na najmanju moguću mjeru. Jer on je otišao i započeo neki novi život, s nekom novom osobom, a njoj je ostao onaj stari, zajednički život sa svim realnostima i svakodnevnim problemima, samo bez njega.

            Kad se raspadaju brakovi, uvriježeno je mišljenje, najteže je djeci. No, Olga će vam, u Danima zaborava, pokazati kako je ipak najteže ostavljenom partneru, onom koji se još uvijek ne može snaći u oštroj i samotnoj svakodnevici, onom čiji odgovori na dječje „gdje je tata“ nikada nisu dovoljni i onome koji sve, dosad dijeljene, roditeljske dužnosti obavlja sam.  Njegova je obaveza štititi djecu, a osjeća se bespomoćno, zaštitu ne može pružiti niti samom sebi. Naposljetku, često se govori o manipuliranju djecom u svrhu osvete drskom partneru, razaraču braka. No, Ferrante i na to samo odmahuje glavom i u bezbrojnim nam situacijama pokazuje kako bi Olga, jednako rado kao i Mario, započela novi život, bez starih repova, bez djece. ..

            Ogla nije krhka i nemoćna žena, u čitatelju neće pobuditi suosjećanje, na pojedinim mu se mjestima neće čak niti svidjeti, a kroz dane napuštanja i bijesnog neprihvaćanja trenutnog stanja, u mnogim će trenucima i sam čitatelj, snažno iziritiran, poželjeti vlastitim reakcijama intrvenirati u tekst. No,  s čitanjem posljednje stranice doći će i razumijevanje, ne toliko za glavnu junakinju koliko za proces zaborava i nastavljanja koji započinje jednim jednostavnim ja odlazim. Bez obzira na životni trenutak u kojem vas zateknu, Dani zaborava zadobit će vašu pozornost nesmiljenom realnošću, izravnošću i beskompromisnošću stila, jasnim oslikavanjem svake od promjena kroz koje prolazi žena u procesu okretanja svog života u vlastitom smjeru, pod vlastitim nadzorom. Naposljetku, prije no još jedna, davno ispričana priča o raspadu prosječnog braka na prosječan način uz očekivane posljedice, Dani zaborava su ona jedna priča o procesu rastajanja što ga proživljavamo u sebi, neovisno o onome od koga (ili čega) se rastajemo i upravo u tome leži najveća vrijednost ovog romana. Čitanjem ovog romana možda se i nećete zabaviti, niti odmoriti, ali naučit ćete i pročitati o onome o čemu se najčešće šuti. A govoriti glasno, ma koliko mi to ne željeli čuti, jedna je, izuzetno važna, uloga književnosti.

Advertisements