Vile iz Vilinputa : “Želimo da pripovijedanje u Hrvatskoj zaživi punim sjajem”

Neke su stvari istinite, druge potpuno lažne. Ipak, ispričane na pravi način, sve su one dobre priče. Priče su važan dio ljudskih života. Uz njih djeca rastu, a odrasli odrastaju, maštaju, razvijaju se… Svi mi, a da toga i nismo svjesni, svakodnevno sudjelujemo u procesu stvaranja priča. No, znamo li koliko je pripovijedanje zapravo važno?

            O pripovijedanju, kao dvosmjernom procesu čijim se posredstvom razvija, kako slušateljeva, tako i pripovjedačeva, mašta, važnosti pripovijedanja i tome akko biti dobar pripovijedač razgovarala sam sa Sandrom Vukojom, Erikom Katačić Kožić, Srebrenkom Dumančić i Mary Crnković Pilas, pripovjedačkim Vilama iz Udruge za promicanje kulture govorenja i kreativnog stvaralaštva „Vilinput“ osnovane u ožžujku 2014. godine s ciljem promoviranja pripovijedanja kao zanimanja i osnaživanja njegove uloge u suvremenom društvu.  Ove prekrasne, kreativne Vile u njihovom radu vodi želja za unaprijeđenjem kvalitete života i promicanjenm zajedništva i stvaralaštva. Sve je to, kažu, moguće kroz pripovijedanje.

            Za početak, otkrijte nam zašto je, po vašem mišljenju, važno pripovijedati?

            Svi smo mi  u duši pripovjedači. Svakoga dana pripovijedamo jedni drugima životne priče i iskustva. To je jedno od najstarijih zanimanja na svijetu i u profesionalnom smislu za onoga tko odluči krenuti pripovjedačkim  stopama –  to je poziv. Pripovjedači su iscjelitelji, čuvari narodnih bajki i priča koji u svoja kazivanja tkaju vlastita životna iskustva unoseći svoju osobnost. Pripovijedanje je važno jer djelujemo na nesvjesni dio uma nudeći kroz bajke i priče odgovore na pitanja koje pojedinci nose duboko u sebi. Za djecu  to je neizmjerno blago jer pripovijedajući im bajke odlazimo u potpuno čudesni svijet u kojem oni već jesu i tako im dajemo do znanja da je taj svijet važan, kreativan, stvaran i potreban za opstanak – za rast  mašte i duha. A slušajući uzornog govornika upijaju  riječi i na taj način potičemo i razvoj jezičnog izražavanja.

            Koja je razlika između pripovijedanja i čitanja priče?Naravno, ovdje se pod čitanjem misli na grupnu aktivnost pri čemu jedna osoba čita, a ostali slušaju priču?

Razlika između pripovijedanja i čitanja je velika. Pripovjedač nije sputan napisanim tekstom što mu daje određenu slobodu izričaja te svojom interpretacijom omogućava slušateljima duboko proživljavanje bajke. Mentalne slike bajke doživljavaju se dublje te se otvara prostor mašti bez postavljanja granica. Pripovjedač se povezuje s publikom: gestama, pogledom, glasom, licem pa je pripovijedanje puno osobnije za razliku od čitanja.  Cijelim svojim bićem pripovjedač je u bajci, a opet osluškuje publiku i prilagođava im se.

Kako se može postati „pravim“ pripovjedačem? Što je sve, uz maštu, volju i kreativnost, potrebno?

Uz sve što si i sama navela, potrebna je prije svega ljubav, istinska ljubav prema djeci, ljudima i bajkama. Potrebna je upornost, disciplina, doza samokritičnosti i kontinuirani rad na sebi. Sposobnost da kreiraš i da osluškuješ sebe. Učili smo umijeće pripovijedanja kod  prve hrvatske profesionalne pripovjedačice bajki i priča za djecu  i odrasle Dubrovkinje Jasne Held koja nas svojim umijećem  kazivanja, prenošenjem znanja  i savjetima usmjerava i pomaže te smo završile napredni seminar za pripovjedače „Čudesni brokat“. Ona nam često zna napomenuti da si pravi pripovjedač onda kada kazuješ narodne bajke i priče i kad imaš znanje o narodnim, tradicijskim pričama.

Vaša je Udruga sačinjena od članica različitih profila, interesa, profesija… Pravi primjer multidisciplinarnosti, mogli bismo reći. Kako ste se uspjele spojiti i kako je nastala ideja za osnivanje Udruge?

Ovo je jedan od  niza razloga zašto je divno biti pripovjedač: prekrasni inspirativni susreti i upoznavanje novih, talentiranih ljudi. Podpredsjenica udruge Erika Katačić Kožić i ja upoznale smo se 2011. godine na uvodnom seminaru o pripovijedanju bajki u Waldorfskoj školi i otada naše prijateljstvo traje. Puno smo pripovijedale zajedno, a na našem  nastupu  u  jednoj brodskoj osnovnoj školi pred 270 djece, koja su bez treptaja pratila naš program pripovijedanja,  nazočila je i današnja tajnica udruge Irena Vukoja koja nas je pod dojmom  našeg nastupa potaknula i ohrabrila da pokrenemo kotačić i zakotrljamo našu vilinputsku bajku. Naše članice su educirane pripovjedačice, glazbenice, spisateljice i prevoditeljice, kreativci, osobe s iskustvom  rada s djecom  i osobama s poteškoćama u razvoju i osobe odličnih organizacijskih i komunikacijskih vještina. Povezuje nas jedna ljubav: ljubav prema bajkama i stvaranju  te entuzijazam da pripovijedamo, kreiramo i pronosimo nešto drugačije.

Postoji li u Hrvatskoj prostor i potreba za aktivnijim angažmanom na polju razvoja pripovijedanja? Mislite li da smo, kao društvo, dovoljno osvijestili važnost pripovijednog čina ili još postoji prostor za napredak? Ako postoji, koje bi bile vaše smjernice ili ideje?

            Apsolutno postoji. Nažalost, nedovoljno smo osviješteni kao društvo samog pripovjednog čina i što uopće pripovijedanje jest, a svemu tome ide u prilog i činjenica da još uvijek imamo samo jednu profesionalnu pripovjedačicu bajki. U Hrvatskoj i dalje postoji čuđenje kada je odgovor na pitanje čime se bavite: pripovjedač bajki ili kada nekome kažete o postojanju profesije pripovjedača. U inozemstvu je ovo zanimanje uobičajeno, cijenjeno te postoje znameniti festivali pripovijedanja bajki kao i fakulteti na kojima se školuju budući profesionalni pripovjedači. No, budimo se. Pomalo se budimo i vraćamo tradiciji usmenog kazivanja, ali moramo puno raditi na osvješćivanju društva počevši od same primjene bajke i pripovijedanja u vrtićima, školama, bolnicama preko obrazovanja studenata- budućih učitelja i odgojitelja o umijeću pripovijedanja do spoznavanja o postojanju bajki i priča za odrasle, terapeutskom učinku pripovijedanja i obrazovanju novih profesionalnih pripovjedača.  Ove godine smo se odvažili po prvi puta organizirati Prvi Festival pripovijedanja bajki u Slavonskom Brodu te se Hrvatska  pridružila svijetu u proslavi Svjetskog dana pripovijedanja. Ugostili smo predavače –stručnjake koji u svome životu i radu primjenjuju bajke i pripovijedanje. Imamo ljude, imamo znanje, ali moramo i dalje raditi na osvještavanju društva.

Kažu da je kemija, bar u svojim počecima, bila magična. A isto kažu i za pričanje priča. No, u suvremenom bi svijetu rijetko tko spojio te dvije „magičnosti“. Kakoje Erika, uz vilinski, odabrala  i kemičarski poziv, zanima me kako se u jednoj kemičarki rodila ljubav prema pripovijedanju?

Ta ljubav je oduvijek postojala u meni. Čim sam naučila slova sam zapisala svoju prvu pjesmu o cvijeću u vrtu. Pjesma je valjda samo čekala kad će dobiti svoj pisani oblik. Kroz cijelo školovanje sam stalno pisala priče i pjesme i recitirala ih gdje sam mogla. Ali ujedno sam voljela prirodne znanosti, pa sam na kraju studirala kemiju. Volim kemijati, što s riječima, što u labosu.I sad zadnjih 12 godina, „kemijam“ s tabletama, budući radim u farmaceutskoj industriji! A krajem 2010. sam otkrila terapeutske priče kao forma za pisanje i primjene priče, i oduševila sam se jer je to serve spoj ove dvije „magičnosti“ koje volim. Pa od tada, većinu priča koje pišem za pripovijedanje su zapravo napisane u obliku terapeutskih priča.

Na koji način odabirete priče za pripovijedanje? Jesu li to poznate bajke, hrvatske tradicijske priče ili vaše vlastite, netom izmaštane, priče?

Sandra: Pripovijedam narodne bajke iz raznih dijelova svijeta, svoje bajke te ponekad autorske. Odabirem ih prema unutarnjem osjećaju koji me vodi. Volim pripovijedati bajke koje su pronašle put do mene i ja do njih, koje su mi posebno „legle“ i u kojima sam pronašla odgovore na neka svoja osobna pitanja. Volim istraživati i puno čitati, bajke pronalazim u knjižnicama, antikvarijatima, knjižarama…

Erika: Često pričam narodne priče iz južne, centralne i sjeverne Amerike, a zadnje vrijeme sam se proširila na Afričke i Sibirske priče. Kad sam tek počela pripovijedati u Hrvatskoj, birala sam tradicionalne priče sjeverne i južne Amerike jer su to priče iz krajolika mog odrastanja (majka mi je Ekvadorjanka, a odrasla sam u Kaliforniji), i jer hrvatski nije moj materinji jezik, pa sam se osjećala sigurnijim kad sam mogla utkati fraze i riječi na španjolskom. S takvim pričama sam mogla sebe oprostiti za greškice u deklinacijina hrvatskom. Jer naglasak, dijalekt i melodija su jako važni faktori u pripovijedanju, i ne osjećam se dovoljno kvalificiranim za pričanje hrvatskih narodnih priča domaćoj publici na hrvatskom. A osim narodnih priča, pričam i svoje autorske priče. Tu su najviše moje „didgpriče“, priče za pripovijedanje uz pratnju glazbala didgeridooa. Didgpriče-Didgstories je projekt koje smo Iva Zelenko (glazbenica) i ja započele prije oko 5 godina, za upoznavanje djece s digeridooem.

Srebrenka: Što se izvora tiče, pripovijedam sve navedeno: i poznate, i hrvatske, i vlastite priče. Biram ih na nekoliko načina, ovisno o prigodi. Najčešće se povodim za temom koja je zadana, a onda, u okviru takve teme, biram priče koje su mi važne ili jednostavno lijepe. S pričom moram osjetiti povezanost, pa ću od stranih priča prvenstveno pripovijedati one s engleskoga govornog područja ili s Mediterana, jer su mi ti kulturni krugovi, kao profesorici engleskoga, ali i nekome odraslom na Jadranu, također bliski.

Mary: Bajke odaberem tako da obično “čačkam” po internetu i ako nalazim na neku dobro, zabilježim je.  Na taj način, ako me netko pozove na neki događaj, imam listu bajki te prevedem onu koja je najprigodnija i ispričam, ili uz ukulele ili uz shamanski bubanj, ponekad solo a ponekad s prijateljicom Erikom.

Kažu da svakom životnom razdoblju odgovara neka priča. Kojom pričom biste opisale razdoblje u kojem se trenutno nalazite?

Sandra: Rekla bi da trenutno živim bajku Mihe Sanjale i njegovoga carstva. Miha Sanjalo bio je veliki sanjar, vrlo šutljiv, ali mudar koji je krenuo u potragu za svojim snom – kraljevnom na zlatnoj ljuljački. Prošao je veliki put da bi njegov san postao stvarnost i bio je nagrađen carstvom, ali nevidljivim. Carstvom  koje je samo on mogao vidjeti i jednom milom kraljevnom. Čini mi se da se tijekom godina  učenja i hodanja pripovjedačkim stopama, polako i postepeno počelo stvarati oko mene čitavo carstvo ispunjeno prijateljima, divnim susretima, čudesnim predmetima i vilinskom prašinom, carstvo koje samo ja vidim i koje još uvijek raste, a na kojemu sam neizmjerno zahvalna. Živim svoj san jer radim ono što volim i u čemu sam se duboko našla. Imam još puno snova, ali kad živiš bajku znaš da će sve doći na svoje.

 Erika: Kako sam tek relativno nedavno počela skupljati priče od raznih domorodačkih plemena i skupina u svijetu, priča koja bi opisala ovo trenutno životno razdoblje je La Huesera(hrv.: Koštanka), Meksička priča o ženi koja hoda pustinjom, skuplja razbacane kosti i sprema ih u svoju pletenu vreću, da bi od njih kasnije sastavila nove kosture, i pjevanjem bi im podarila tijela i život da bi ta stvorenja na kraju pjesme se digli i otrčali nazad u pustinju. Gdje sam trenutno u toj priči, još sam na samom početku. Tek skupljam zaboravljene suncem-osušene kosti. Još učim pjevati.

Srebrenka: Moja trenutna priča je Tennysonova “Lady of Shalott”. Sjedim u svojoj kuli, izrađujem umjetnine i gledam život kroza zrcalo. Znam da ću jednoga dana morati pogledati i kroz prozor, izaći iz kule i krenuti niz rijeku, ali se nadam da neće biti onako fatalno kao za navedenu gospu. Do tog vremena, čekam i skupljam hrabrost i snagu.

Mary: Svakako bi rekla da je, u ovom trenutku, priča mog života  priča o Kytni i njenoj potrazi za kćerkom.  Kako zadnje vrijeme nalazim na puno izazova u odgoju svoje kćeri adolescentice, osjećam se kao Kytna kojoj su vukovi oteli kći.

Na koji način odabirete priču koju ćete pripovijedati pred određenom publikom, činite li to prema dobi sudionika ili nekom drugom povezujućem kriteriju?

Sandra: Na to mi je teško odgovoriti i gotovo nikada ne najavljujem unaprijed bajke koje ću pripovijedati, osim ako nisam obvezna to učiniti iz tematskih ili organizacijskih razloga. Ponekad ne znam koju ću bajku ispripovijedati sve dok ne stanem pred publiku i osjetim njezinu energiju. Tada dobijem nadahnuće koja bajka treba biti ispripovijedana.

Erika: Prema temi ako je zadana, i svakako prema dobi sudionika. Ali i brojčanost publike i prostorija su također bitni faktori. Jer neke su priče energičnije, lagane i zaigrane, što je bolje za veće publike, dok se druge priče bolje dožive kad ja kao pripovjedač mogu uspostaviti kontakt očima s pojedincima u publici, pratiti njihove izraze lica, reakcije, i prema tome birati smjer u kojem će priča iči dalje.

 Srebrenka:  Dob je svakako važna, ali kako je publika često dobno šarolika, također razmišljam i o tome sa čim je neka publika povezana, bilo da se radi o dobu godine, vremenu, prostoru u kojemu se boravi ili potrebom za zabavom, odnosno edukacijom.

Mary: Ja bi rekla da je dob na prvom mjestu, ali i prigoda.  Ako se radi, npr o nekom eventu vezan uz zimu, onda ću ispričati priču koja je vezana uz zimu.  Ako se radi o nekoj određenoj zemlji, isto tako.

Koje vam je pripovijedačko iskustvo ostalo u najljepšem sjećanju?

Sandra: Nikada neću zaboraviti lice dječaka kada sam završavala bajku govoreći kako sam i ja bila na svadbi kraljevića i kraljevne i kako sam nosila staklene cipelice. Taj njegov povik čuđenja iz mase malih ozarenih lica: Staklene?!! Te oči pune ushićenja i vjere u čaroliju staklenih cipelica. Za to se živi. Za vjeru u čaroliju i putovanje u svijet bajki s kojeg se uvijek vraćamo pomalo začuđeni, ali ispunjeni i začarani.

Erika: Svako je iskustvo posebno, jer kod pripovijedanja postoji interakcija s publikom, i baš to sudjelovanje pojedinaca iz publike postane dio priče i čini ju posebnim, bez obzira je li to prvi put ili 100. put što pričam istu priču! Ali kad bih morala baš jedno iskustvo izdvojiti, to bi bilo kad sam našla jednu priču naroda Tukuna iz Amazonske prašume. Prvo sam našla modernu verziju i bila sam na neki način razočarana jer mi se činila pre-eurcentrična. S takvom interpretacijom, priča je mogla biti smještena u središtu Londonaa, ne u Amazoniji. Pa sam istražila porijeklo priče i našla zapise antropologa koji je boravio među tim Indijancima početkom prošlog stoljeća. Ta verzija mi se činila neiskvarena zapadnjačkom interpretacijom i ispričala sam ju odrasloj publici, i imala sam osjećaj da smo svi zajedno uspjeli zakoračiti u dubinu džungle i biti tamo. Izrazi lica u publici za vrijeme kazivanja i komentari kasnije su mi bili potvrda da sam uspjela vjerno prenijeti priču naroda Tukuna domaćoj publici.

Srebrenka: Ovo je teško odgovoriti, jer svako pripovijedanje nosi sa sobom nešto svoje specifično. Snažno me se, međutim, dotaklo kad su učiteljice u jednoj školi zahvaljujući satu pripovijedanja prepoznale latentne sposobnosti dječaka koji je do tada smatran ispodprosječnim, ali je kroz priče i sudjelovanje u njima pronašao svoj glas i interes. Također sam jako uživala u svom prvom pripovijedanju pred odraslom publikom, do kojeg je došlo neočekivano i spontano, a na kraju potaklo mnogo događaja i druženja.

Mary: Ja bi rekla na Prvom festivalu pripovijedanja bajki u Slavonskom Brodu kada smo ja i prijateljica Erika Kožić ispričale priču o Kytni i njenoj kćerki koju su oteli vukovi, Erika je pričala pricu a ja sam je pratila uz shamanski bubanj i glas.  Prvi sam put tada svirala bubanj uživo pred publikom, a ta priča za mene ima posebno značenje.

Tema prvog Festivala pripovijedanja bile su „Želje“. Koje su vaše želje kada je pripovijedanje, njegov razvoj i općeniti status u društvu u pitanju?

Sandra: Moja želja je živjeti bajku i da pripovijedanje u Hrvatskoj zaživi punim sjajem.

    Erika: Želja mi je da se razvija veća svijest o važnosti pripovijedanja i narodnih priča među odraslima. Bajke su itekako i za odrasle, i kazivanje, slušanje, i čitanje bajki i narodnih priča ima jedan poseban terapeutski učinak i obogaćuje i velike i male.

Srebrenka: Ja ću, kao u pravoj bajci, iskoristiti priliku i izreći tri želje. Moja je prva želja da pripovijedanje i u Hrvatskoj, kao i u mnogim državama Zapadne Europe, postane jedan prepoznat oblik javnoga nastupa i očuvanja tradicije. Uz to, vrlo bi me veselilo kad bi više ljudi, kako roditelja tako i onih koji im pomažu, naučilo koristiti pripovijedanje pri radu s djecom i mladima — da im pričaju, ali i da ih slušaju. Za kraj, željela bih vidjeti napredak suradnje među pojedincima koji se kod nas bave pripovijedanjem, bilo amaterski bilo profesionalno. Nema nas puno i mislim da bi bilo produktivno ostvariti više međusobnih veza i pomoći.

Mary: Moja je želja da se priče što više pričaju, ne samo djeci nego i odraslima, da se širi vijest o njihovom, ne samo zabavnom i edukativnom aspektu, nego i terapeutskoj značaju, i da se glazba što više koristi uz pričanje priča, pa makar bila najjednostavnija propjevana melodija ili ritam udaraljke.

 

Advertisements