Nebo i pakao – roman o odanosti koja se nastavlja i nakon života

 

            Otočki je život surov i grub, hladan i osamljenički, ogoljen od mnogih radosti i ispunjen teškoćama. Otočki je život odvajkada usmjeren k moru; more hrani, more ubija,  povlađuje i napada, nagrađuje i kažnjava, u dobre dane spaja, za loših dodatno razdvaja. Za otok, more je i život, i obzor, ono što ga okružuje i sve čemu se može nadati. Cijela je otočka povijest obilježena morem i samoćom. Tako je bilo, a tako je i sada. Stoga nije nemoguće dočarati si hladnu osamljenost islandskih ribara u osvit dvadesetog stoljeća kakvom je predstavlja Jon Kalman Stefanssn u svojoj lirskoj meditaciji Nebo i pakao.

            Osamljenim ribarima u islandskim selima, jednom kada pozdrave svoje obitelji i krenu u lov na bakalar, stotinama tisuća godina preživjelu ribu, morskog halapljivca, ne preostaje mnogo; ribarski šešir, kabanica, kožno odijelo, čizme, čamac i zajedništvo. Upravo na osjećaju zajedništva Stefansson gradi svoju, začuđujuće toplu i nevjerojatno snažnu priču o prijateljstvu, osjećaju obaveze, ispunjenju dužnosti i o odanosti. Odanosti i prijateljstvu toliko snažnima da oni nastavljaju živjeti čak i kada se prekine spona života jednog od prijatelja. Jer, kada se život ribara Barðura zaledi, iza njega ostaje tek nepromočiva kabanica, posuđena knjiga i prijatelj, bezimeni Dečko, siroče i gotovo pa ribarski šegrt, odlučan u namjeri da ovaj  put ne iznevjeri mrtvog prijatelja i vrati knjigu u Mjesto, njenom vlasniku, slijepom kapetanu s prebogatom knjižnicom, ma koliki rizik pritom morao preuzeti.

            Iako nije postavljen na centralno mjesto, ep Johna Miltona Izgubljeni raj odigrao je središnju ulogu u životima dvojice prijatelja. Obuzetost knjigom za jednog je, kao obuzetost vinom ili lijepom ženom, bila presudna jer knjiga ga je u tolikoj mjeri opčinila i ovladala njime da je na otvoreno more, divlje i neumoljivo, izašao bez jedine zaštite pitajući se je li raj izgubljen kada se umre. Na to je pitanje, nažalost, saznao odgovor, a prijatelj što je ostao iza njega pokazuje da, sve ako raj i jest, odanost nije izgubljena. Često željan smrti, ponekad i sasvim blizu njenu rubu, svoj kraj odlaže jer obećanje se mora ispuniti i knjiga vratiti. Za svoj će trud, u životnom smislu, biti i nagrađen, a najveća pohvala i dokaz odanosti mrtvom prijatelju nastavak je vlastita života, ostvarivanje zajedničkih snova i ideja stvorenih u osami ribarske kolibe, učvršćenih hukanjem vjetra i zapečaćenim negdje na Sjevernom ledenom moru.

            To je obećanje ujedno i granica što dijeli Nebo i pakao na dva dijela. U prvom se dijelu Stefansson pokazuje kao izvanredan slikar među piscima; on crta riječima i piše slikama, dočarava svu zastrašujuću ljepotu sirove prirode, dopušta čitatelju da je upozna, da joj se prepusti, da se i sam u njoj utopi… da je razumije. U drugom, pak, dijelu autor ocrtava ljude u mjestu, dodjeljuje im osobnosti, uređuje njihove odnose i postupno gradi mrežu u koju će, nenametljivo i posve prirodno, uplesti i Dečkov život.  To je zaista prijelaz s neba u pakao, pitanje je samo jesu li nebo i pakao ono što opisuje izvanjske, prirodne elemente ili su ono što živi u nama, čija nas borba oblikuje i što svakodnevno živimo.

            Povijesni roman ili roman lika, lirska meditacija ili vješto istkana epopeja? Nebo i pakao u isti je mah sve od navedenog i ništa od toga. Ono čime ova priča doista obiluje jesu riječi; punokrvne, prekrasne, na pravi način upotrijebljene i tako smislene riječi. Riječi nad kojima ćete se zamisliti, riječi koje će vas tjerati naprijed i vraćati unatrag, riječi koje će potpuno zaokupiti čitateljsku pozornost i tjerati vas na razmišljanje, na prepuštanje. U romanu koji govori o svemu onome što ljude čini ljudima, što ih čini živima; o čežnjama, nadanjima, snovima, ostvarivanjima i odbacivanjima, o gubitku i smrti, čitatelju će se u pamćenje urezati impresivne slike vječne međuigre čovjeka i prirode, nadmoći i nemoći što je jedno nad drugim osjećaju, ovisnosti što je iskonski život osjeća prema osnovnim elementima, slike satkane od vješto upotrijebljenih riječi, među kojima nijedna nije suvišna.

            Nesvakidašnje literarno iskustvo ne završava okretanjem posljednje stranice Neba i pakla Upravo suprotno. Njenim se zatvaranjem pred željnim čitateljem otvara još jedna vrhunska skandinavska trilogija. Žanrovski bitno drugačija od ostalih, no svakako vrijedna čekanja i, potom, čitanja.

Advertisements