Virginia Woolf Alexandre Harris nije ni luda genijalka ni svjetlost koje se širi i jača već žena koja piše

 Ne možeš pronaći mir izbjegavajući život, poznata je i čeysto citirana misao Virginije Woolf,  Autorica koju su suvremenici zamišljali „manje kao ženu koja piše, a više kao svjetlost koja se širi i jača“ još je za života idealizirana kao malo tko od njenih suvremenika, a interes publike, kako one čitateljske za njen književni rad, tako i one gladne zanimljivih, biografskih činjenica s protokom vremena nimalo ne blijedi. Svojim je prijateljima i kolegama ulijevala golem osjećaj divljenjem ojačanog strahopoštovanja i često su je, u književnim salonima promatrali sa strane bojeći se ući u interakciju s takvim intelektom. Nije bez razloga britanski dramatičar Edward Ablee upravo Virginiju Woolf postavio u naslov svoje najpoznatije, nebrojeno puta postavljene i nekoliko puta ekranizirane, drame u kojoj su u strahu od Virginije Woolf svi oni što se boje živjeti život otvoreno, bez laži ili zaslijepljujućih iluzija. Čitajući i istražujući ono što je velika autorica bila, ili se promatraču, uz povijesni odmak, čini da je bila, zapitat ćete se je li se i ona sama bojala Virginije Woolf, je li izbjegavala život i je li za nju, stoga, i taj traženi mir ostao skriven.

Virginia Woolf : biografija Alexandre Harris neće vam dati odgovor na to pitanje. Bar ne u onom senzacionalističkom, bombastičnom i nahrupljujućem smislu na kakav smo, nažalost počesto, kod biografa navikli. Umjesto toga, čini se kao da je, u opsegom nevelikoj biografiji, na jedva dvjestotinjak stranica britanska povjesničarka kulture željela u knjigu pretočiti i knjigom potkrijepiti misao što ju je Woolf zabilježila Između činova, misao o knjigama kao ogledalima duše. Radije no ogoljujući (ili napuhujući, posve svejedno) uspone i padove iz sfere osobnog, Harris ih vješto isprepliće s traženjima, zastojima i pronalascima u autorskom životu Virginije Woolf.  Takav upliv, naravno, ne bi bio moguć bez pomnog iščitavanja i dubokog poznavanja spisateljskog opusa, kao niti bez profesionalnog interesa za latentne granice javnog i osobnog, prisutne u svakom životu.

Virginia Woolf za Alexandru Harris, vrlo osobno, predstavlja prvu književnu strast i fascinaciju, zanimanje za njen rad vodilo ju je k istraživanju moderne fikcije u odnosu spram engleskog romanticizma u slikarstvu što je pak, nakon tri godine discipliniranog, oxfordskog proučavanja, dovelo do doktorske disertacije čiji su ključni dijelovi pretvoreni u knjigu Romantični modernisti. Ne čudi stog a pažnja kojom je Alexandra Harris, želeći djelovati kao protuteža modernim biografima i njihovu shvaćanju Virginije Woolf kao traumama iz djetinjstva obilježene, pomalo pomaknute, ali neporecivo briljantne autorice, iscrtala konture njena života, a praznine ispunila uzimajući, kako i priliči, od spisateljice i dodajući ženi koja je, pažljiviji će čitatelj zamijetiti, ipak bila mnogo više od svjetla koje se širi i jača.

Biografija otvorena pitanjem Tko sam bila tada? protkana je, i zaključena, pripadajućim odgovorom. Vraćajući se u autoričino djetinjstvo, prekapajući po sjećanjima pretočenim na stranice romana, ali i u sve ono skriveno među njima, Harris crta Virginiju uklopljenu u trenutak u kojem je živjela. Ne kao ludu genijalku, niti kao svjetlo koje se pojačava i širi već kao ženu koja piše. I kroz pisanje, primičući se životu, pronalazi izvore najvećeg mira. Ali, naravno, i najdubljih nemira.

Advertisements