Gazela i Kosac – dok poznajemo riječi, poznavat ćemo i sami sebe

 

            Što je besmrtnost i dokle smo, kao pojedinci, ali i kao društvo, spremni otići ne bismo li si osigurali napredak i, naposljetku, dosegli to, toliko željeno, stanje lišeno smrti ili bar spoznaje o njoj? Je li to, zasad još imaginarno, stanje vrijedno cijene koju bismo za nj platili? Što bismo učinili s besmrtnošću, u koje bismo je svrhe, osim pukog produljenja vremenski ograničenog ljudskog života, iskoristili? Što bismo, napokon, sa svim tim silnim vremenom i bismo li se ikad navikli na život u vremenu u kojem samo vrijeme nije najdragocjenija valuta? Bi li nam besmrtnost poslužila kao zamašnjak, dala nam krila za rad na poboljšanim inačicama nas samih ili bismo se, bez straha od smrti kao konačne i neizbježne kazne, pretvorili u čudovišta?

            Nikad, srećom, nećemo saznati jer ludi znanstvenici i koncepti poput besmrtnosti, genetski modificiranih životinjskih križanaca nastalih kako bi pridonijeli produljenju ljudskog roka trajanja ostaju među stranicama knjiga, samo su izmaštane i ispričane priče ili na platno prenesene zamisli, samo su dio umjetnosti koja nam dopušta da se u njoj izgubimo, vježbamo neke druge živote i na taj nas način štiti. Ili možda ipak nisu? Uzevši priču o Gazeli i Koscu što ju je na prijelazu stoljeća stvarala nagrađivana kanadska spisateljica Margaret Atwood, pažljiviji će čitatelj primijetiti koliko je, iako naizgled manje važnih, koncepata danas gotovo pred ostvarenjem. Premda distopijska, prema mišljenju same autorice, priča ne pripada korpusu znanstveno-fantastične književnosti jer „ne govori ni o čemu što još nije izumljeno“. Ljudi su, naravno, oduvijek ljudi, željni besmrtnosti, u vječnom strahu od zaraze koja će dokinuti i njihov kratak vijek trajanja i panici pred pojavom ludog znanstvenika u čijem će se pomaknutom, ali briljantnom umu ta ideja nastaniti.

            Priču o Gazeli i Koscu autorica prede kroz vremenska vrludanja u sjećanjima Snježnog, jedinog nemodificiranog čovjeka preostalog na planetu nakon biološke katastrofe. Snježni, nekoć Jimmy, bio je blizak prijatelj ludom znanstveniku Koscu, nekoć Glennu i Gazelin tajni ljubavnik, a sad je zaglavio kao surogat-roditelj, učitelj i svojevrsni vođa Koščića, genetski savršenih, do u tančine isprogramiranih ljudskih rezultata Koščevih pokusa. Kao jedini ostatak prošlih vremena i jedini živući predstavnik nestale civilizacije i kulture, Snježni za Koščiće stvara temelje njihove civilizacije, dajući im mitove na kojima mogu zasnovati vlastitu kulturu, kojima se mogu hraniti i na koje se, unatoč svojoj savršenosti, moraju moći osloniti. Nehotice, pomalo iz nemara, a ponajviše po inerciji, Gazelu i Kosca uzdiže na razinu mitoloških bića, polubožanstava, stvoritelja svega Koščićima poznatog. Samim time, i on postaje onaj Drugi čije znanje Koščići s velikom pažnjom upijaju i čija ih drugačijost zadivljuje, jer u njihovom kodu strahu nema mjesta.

            Iako se priča hrani njegovim sjećanjima i održava na životu njegovim postojanjem, i premda je, ne toliko svojom odgovornošću, preostao kao jedini živući pripadnik Homo sapiens sapiensa, Atwoodova Jimmyju nije iskazala tu čast i postavila ga na središnje mjesto svoje pripovijesti. Iako odsutan, to je mjesto, kao i mnogo puta dotad u njegovu životu, zauzeo Kosac čija genijalnost zakriljuje Jimmyjevo postojanje čak i nakon što Kosac nestane sa životne pozornice. Osim što ga je zbacila s trona, autorica Jimmyju nije dodijelila ni utješno, drugo mjesto dopustivši da se na njemu ustoliči Gazela, glavni ženski lik i pokretačica svojevrsnog dramskog obrata u fabuli ove priče; krhka i plaha, a opet fatalna, uletjela je kao najdulja stranica ljubavnog trokuta i do samog je kraja posve neizvjesno je li doista bila samo još jedan pijun u rukama genijalnog luđaka ili je postala sustvarateljica plana za uništenje i subverzivnim djelovanjem spasila svoj život kao i mnogo puta do tada.

            U Gazeli i Koscu nema napetosti, drame ni iščekivanja, bar ne u onom klasičnom smislu. Čitatelj u priču ulazi na njezinu samome kraju, katastrofa je već proživljena, svijet kakav je Jimmy poznavao nestao je, a on i Koščići već su iskusili početnu prilagodbu na novu okolinu. No, krećući se naprijed i natrag kroz vrijeme, posredstvom Jimmyjevih sjećanja, autorica pred čitatelja postavlja priču o svijetu, u osnovi ne toliko distopijskom, svijetu vrlo sličnom onom trenutnom, svijetu u rukama velikih korporacija, svijetu uređenom za privilegirane, svijetu u kojem su „ostali“ samo poligon za isprobavanje ideja i proizvoda „odozgo“, svijeta kojim vladaju pornoindustrija i industrija zabave, trgovanje ljudima i izrabljivanje djece.

            Distopijsko u romanu čitatelju je već blisko, igranje Boga odavno je viđeno, ponovno ispisivanje mitologije i postavljanje žene (Gazele) u vanjski krak Velike Trojke zanimljivo je, ali ne odviše spekulativno. Biti sam na svijetu istovremeno ispunjava i razdirućom čežnjom i paralizirajućim strahom pa iako Jimmy funkcionira kao veliki Pale, ni ta misao nije nova. Što je onda spekulativno u ovom, kako ga sama autorica opisuje, djelu spekulativne fikcije? Riječi, odnos prema riječima i stav prema umjetnosti. Gazelu i Kosca može se, naravno, čitati kao priču o čežnji za postignućem većim od života, kao upozorenje o tome što će se dogoditi nastavimo li iskušavati vlastite i granice prirode, no čitatelj duboko uronjen u priču i zaljubljen u riječi jednakim intenzitetom kojim je u njih zaljubljena i Margaret Atwood iščitat će iz nje načine na koje mi, kao ljudi, postojimo kroz riječi i umjetnost, pronaći će načine na koje je umjetnost, svakako više nego znanost ili tehnologija, utkana u naše kolektivno sjećanje i odgovorna za naš civilizacijski napredak. Mudro odlučivši priču ispričati u trećem licu, autorica stavove umjetnika Jimmyja postavlja kao protutežu stavovima znanstvenika Kosca, ne postavlja ni jedan od tih stavova kao apsolutnu istinu već dopušta čitatelju da procjenu obavi sam. Mi, kao ljudi, kao društvo i kao vrsta, postojimo kroz riječi, postojimo kroz umjetnost i sve dok postoje tragovi te umjetnosti i sve dok poznajemo riječi, postojat će i trag o nama i poznavat ćemo i sebe same. Na taj način, prema Atwoodoj, umjetnost za modernog čovjeka ima oslobađajuću ulogu, on kroz nju može proživjeti tisuće iskustava krećući se uvijek istim životnim pravcem.

            Sve ostalo su, poručuje nam autorica, samo koncepti. I vrijeme i moć pa i besmrtnost. Govoreći o besmrtnosti, čak je i Kosac, veliki znanstvenik, pokleknuo pred moći što je konceptualizirano poimanje svijeta ima nad svima nama. Čak i za njega, besmrtnost je samo pojam. Ako uzmemo da „smrtnost“ nije samo smrt nego i svijest o smrti i strah od smrti, onda je besmrtnost stanje bez tog straha. Ne nužno i bez obećanja tog konačnog svršetka.

Advertisements