“Pričalo se da je bratstvo i jedinstvo, a ispostavilo se da je bratstvo i ubistvo” Jerko Bakotin predstavio zbirku putopisa

            Putopis funkcionira na razmeđi dokumentarnog i fikcionalnog, sposoban je u sebe upiti karakteristike i drugih žanrova, njegove su granice prozračne, potencijal ogroman. No, kako je sinoć, na predstavljanju zbirke heterogenih putopisa Bratstva i ubojstva, gajđin nagrađivanog reportera Jerka Bakotina održanoj u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića istaknuo profesor Dean Duda, s početkom novog tisućljeća i zapljusom hrvatske književnosti valom putopisa, postalo je jasno koliko je teško napisati kvalitetan putopis. „Sve su to bili“, rekao je Duda, „dosta jadni tekstovi o kojima Bakotinova legitimacija govori najviše.“

            O zbirci od pet putopisnih cjelina (Japan, Mongolija, Zapadna Sahara, Bliski istok i Kosovo) nastalih kroz 7 godina, koju, osim autorskog identiteta, malo što povezuje pred zagrebačkom su publikom, uz autora i profesora Dudu, govorili i urednik knjige Kruno Lokotar i autorov novinarski mentor Ladislav Tomičić. Prema riječima urednika, radi se o vrlo konkretnom djelu putopisnog žanra, tekstu koji se proteže na 220 kartica što uz 60ak autorskih fotografija, što autorovih, što onih Hrvoja Krešića i Damira Žilića čini cjelinu od 335 stranica, koliko knjiga broji naposljetku. Bakotin je, kako sam kaže, oduvijek znao da će biti putopisac jer pitanje je to osobnog narcizma gdje ga je zanimalo da kaže nešto o svijetu, a putovanja su poslužila kao prikladan materijal. I dok je autor putopisca, kao i interes za književnost i geopolitiku, u sebi prepoznao od ranog djetinjstva, njegov novinarski mentor Tomičić u njemu je na prvu prepoznao sjajnog novinara, ali nije znao da će biti putopisac, štoviše, bojao se da ne izgubi glavu negdje putem jer Jerko Bakotin beskompromisan je autor. „Ja mislim da je Jerko Bakotin najbolje od hrvatskog novinarstva i kad pogledate tu knjigu, za mene to nisu putopisi, za mene je to vrhunsko novinarstvo“, završio je svoje dojmove Tomičić.

            Kada govorimo o Bakotinovoj knjizi, govorimo li o putopisu, literarnoj reportaži ili eseju, zapitao se Duda i zaključio kako je ovdje riječ i o svemu tome, ali i ni o čemu od navedenog. „Mi ovdje napokon imamo knjigu koja je politična po formi, eksplicitno politična po sadržaju, koja uvodi neke standarde koje smo imali u povijesti putopisa, ali smo ih putem izgubili i koja se ne uklapa u lifestyle police koje su se početkom stoljeća nudile u hrvatskim knjižarama i govorile o uskrsnuću hrvatskog putopisa, „ rekao je Duda zaključivši misao usporedbom onog što je Jerko Bakotin donio hrvatskom putopisu s onime što je Luka Bekavac donio hrvatskom romanu.

            Na kraju školskosatnog druženja autor je publici otkrio i odakle naslov knjige. Našao se, kaže, u stisci s vremenom, prekoračio je sve rokove pa je i naslov dogovoren kroz prepisku mailom, a naslov potječe iz izjave jednog stanovnika Prizrena, Bakotinova domaćina na jednoj večeri koji je tijekom cijelog njihovog druženja tvrdio kako je nacionalizam dobar, voljeti svoje je dobro, samo je ekstremni nacionalizam loš, a Hrvati i Srbi u tome su prećerali. Osvrćući se na trenutačnu kosovsku situaciju, njegov je domaćin zaključio „Eto, pričalo se da je bratstvo i jedinstvo, a ispostavilo se da je bratstvo i ubistvo“ Tako se bratstvo i ubojstvo, uz gajđin, što je japanski izraz za stranca, našlo u naslovu knjige. Po autorovu mišljenju „malo kulerski, ali ok“. Baš kao i samo sinoćnje druženje.

Advertisements