Antigona ili Trostruko političko čitanje Žižekovo

      Čemu služi umjetnost ako je posve apolitična? Nije li dužnost umjetnika povremeno upiknuti goruću točku društva i na taj način izazvati željenu reakciju? Živi li klasično djelo zatvorimo li ga u njegove okvire i ostavimo li ga takvim, autentičnim, konzerviranim, prekrasnim i dalekim? Možemo se diviti ljepoti, možemo se diviti mrtvilu, no mrtvačku ćemo ukočenost klasičnog djela opustiti samo shvatimo li ga kao nešto otvoreno. No, učinimo li tako, usmjerimo li ga prema budućnosti i udahnemo li mu novu životnost svojom intervencijom, nećemo li ga time i oskvrnuti, oduzeti mu ponešto od njegove autentičnosti?

            „Autentičnost je precijenjena!“uzvik je što glasno, tako glasno da para uši odzvanja kroz svih, gotovo stotinu, stranica postmodernističkog ispisivanja Sofoklove Antigone, onakve kakvom je vidi najopasniji filozof Zapada, Slavoj Žižek. Iako biste od filozofa očekivali da svoje misli čitatelju podastre u obliku gusto ispisanog, teorijski natopljenog i nadasve provokativnog eseja, Žižek se ovog puta okušao u za njega posve nepoznatoj, dramskoj formi. Njegova je Antigona nastala kao prvo teatrološko djelo proizašlo iz Filozofskog teatra, projekta vraćanja filozofije u kazalište pod čijim okriljem filozof Srećko Horvat u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu s eminentnim gostima razgovara o problemima vremena u kojem živimo. Kako je na Antigoninu zagrebačkom predstavljanju istaknula intendantica kazališne kuće Dubravka Vrgoč, nisu se htjeli zaustaviti samo na razgovorima već su, kao istinsko ispunjenje Filozofskog teatra vidjeli nastanak i uprizorenje važnih tekstova koji će obilježiti suvremenost. Razrađujući ideju, Vrgoč i Horvat odlučili su pkušati uvjeriti Žižeka da upravo on svojim tekstom pridonese spajanju i ostvarivanju onog filozofskog u teatru i teatralnog u filozofiji.

            U njegovoj je filozofiji uvijek mnogo drame, njegovi su nastupi izrazito scenični i teatralni, Žižek gledateljevu pozornost zarobljuje onime što govori jednako kao i načinom na koji to govori, mimikom, popratnom gestikulacijom, aurom što je oko sebe stvara. Za zaključiti je stoga kako niti Žižekova drama neće biti lišena filozofije. No, Žižekova je Antigona podijeljena u dva dijela i dok je esej, kako je na prestavljanju primjetio glavni urednik Frakture u čijem je suizdanju knjiga u Hrvatskoj objavljena, očekivano provokativan drama je nešto posve drugo. Naslovivši je Trostruki život Antigonin autor na prvi pogled otkriva čitatelju u čemu je njegova novina, u kojem se trenutku zbiva njegova intervencija u samom tekstu. Početak je isti kao kod Sofokla, prvotni se moment ne mijenja; Antigona, tragična junakinja vođena božanskim osjećajem za pravdu i potaknuta neizrecivom ljubavlju prema bratu Poliniku čiji je pokop zabranio njihov ujak, okrutni tebanski vladar Kreont odlučuje se za ultimativni čin građanskog neposluha i održava pogrebni obred pokojnome bratu u čast.

            I tu dolazi do Žižekova upliva. Kako je autor istaknuo u uvodnom eseju Trči, Antigono, trči tri su projekcije Antigone; antička, Sofoklova, djelatna Antigona postavljena nasuprot Kirkengardovoj modernoj, nedjelatnoj Antigoni zauvijek osuđenoj na ravnodušnu patnju, a s njima je u suprotnosti postmodernistička Antigona za koju bi etičko bilo samo iskušenje kojem biva izložena. Tri Antigone iz uvoda i tri svršetka u kojima se izmjenjuju Antigonin, Kreontov i položaj zbora nisu u izravnoj korelaciji, no poveznica između postmodernističke Antigone i postmodernističkog razvoja sukoba i svršetka za kakvim traga Žižek svakako postoji.

            Prva je inačica vjerna tradiciji i slijedi Sofoklov rasplet; zbor na samom svršetku hvali Antigoninu spremnost da slijedi božanska načela do samog kraja i veliča njezinu ustrajnost. Drugi mogući svršetak prikazuje što bi se dogodilo da je Antigona uvjerila Kreonta da dopusti dostojan ukop njena brata i zapravo je brechtovska pohvala pragmatizmu kojom se šalje jasna poruka o vladajućoj klasi kao onoj što si može priuštiti poštovanje časnih i strogih načela dok puk plaća visoku cijenu za to. I premda se već u drugom svršetku može iščitati onaj ubadajući moment Antigone kao subverzivne, kao one koja progovara za one bez vlastitog glasa i jasno definiranog ontološkog statusa, ali ne i u ime svih onih iz javnog diskursa, treća je mogućnost svršetka najzanimljivija, djeluje kao veliko finale i predstavlja katarzu suvremenog društva. U njoj, naime, zbor preuzima aktivnu ulogu, izlazi iz okvira pukog prenositelja istine, kori protagoniste, kažnjava ih i preuzima vodstvo uspostavljajući narodnu demokraciju u Tebi.

            Je li upravo to i Žižekovo rješenje za krizu u suvremenim društvima? Odbacite vjerske i svjetovne uplive i okrenite se sebi kao ishodištu, ali i rješenju problema. Ne. Žižek je ovom dramom tek postavio pravo pitanje na koje tek treba dati odgovor. I premda on tvrdi kako je njegova Antigona tek eksperiment u mišljenju, a ne autentičan umjetnički tekst, ona je zapravo ono što doista zaslužuje stajati na polici „novo“ u poplavi modernog i autentičnog u literarnom diskursu.

Advertisements