Šeparovićevi stihovi kao grafiti na zidu, idealni za ulijetanje ženama

 

            Suvremena poezija nije carstvo rezervirano samo za studente književnosti, bilo završene ili one u nastajanju. Suvremena je poezija prostor potpuno otvorenih granica i u sebe prima svakog onog čiji glas odjekuje drugačijom bojom, u drugom tonalitetu. Svakog onog autentičnog. Dokaz je tome i Darko Šeparović, mladi arhitekt čiji je rukopis „Privikavanje“ pohvaljen na natječaju Goran 2012. godine, a rukopis Autopilot (prvotno naslovljen Morski pas je najbolji kućni ljubimac) 2015. je godine nagrađen nagradom Na vrh jezika za čiji autoritet jamče Kruno Lokotar, Olja Savičević Ivančević i Marko Pogačar. Odluka je donesena jednoglasno, a upravo je, danas mekoukoričeni Autopilot bio predmet večerašnje promocije U Dvorištu na kojoj su, uz autora i Lokotara sudjelovali Sven Popović i Dinko Kreho.

            U klasičnom uvodu, Šeparović je otkrio kako je do njegova susreta s prozom, kao i do mnogih drugih važnih stvari u životu, došlo posve slučajno. „Prvo je tu bila poezija, no kako su se mijenjali autori koje sam tada čitao, činilo mi se da poezija može mnogo brže i efektnije progovoriti o temama koje su me tada zanimale. Poezija nije bila namjera pisanja, ona se jednostavno dogodila.“  I danas, kao objavljeni autor, nastavlja pisati pa upravo radi na novom rukopisu čiji završetak očekuje krajem ove ili početkom slijedeće godine. Suprotno svim zakonitostima struke, mladi je arhitekt, u maniri pravog pjesnika svome tekstu prvo nadjenuo naslov, odlučio se za Proces gorenja. U svoju obranu, Šeparović tvrdi kako su naslov i naslovnica prvo što čitatelj vidi uzevši knjigu u ruke te zaključuje kako je naslov možda ipak temelj.

            Dva su čitanja autorove poezije ponudili Sven Popović i Dinko Kreho. Prema Popoviću je tako riječ o pjesniku koji će jednog dana svakako biti netko i nešto,  Iako je ovo tek prva zbirka Šeparovićeve poezije, on već daje natruhe ozbiljnijih autora, njegova je poezija polifonična i njegov je jezik pomno biran. „Oduševili su me stihovi koji imaju osobnost, britkost, mogu biti grafiti na zidu, a imaju i predivne poetske trenutke i savršeni su stihovi za ulijetanje ženama.“ Kreho je, pak, Šeparovića upoznao kao urednik u Zarezu i tek je naknado doznao kako se autor bavi i poezijom. „S Darkom sam komunicirao i surađivao kao s kritičarem, i to rekao bih genracijskim kritičarem što je jedna ambicija, jedna tendencija koja se danas rijetko susreće, a pogotovo kad podrazumijeva nekoga tko prati aktualnu književnu produkciju uvjetno rečeno mlađih, novih autora i na taj ih način pokušava mapirati, stvoriti književni kontekst, književni život.“ Govoreći o Autopilotu, Kreho ga je ocijenio kao neveliku, ali nipošto oskudnu knjigu. U nju je uložen ogroman rad u jeziku, jako puno čitanja, ulazaka, peglanja, izbacivanja i pročišćavanja i kao rezultat pred čitateljem stoji knjiga velikih zamaha i velikih rassprava. Šeparovićev pjesnički glas dolazi iz off-a, s margine, ali to nije socijalna, kulturalna ili subkulturalna margina, to je glas koji kao da dopire iz nekog drijemeža, polusna. „Njegova perspektiva, ipak, nije eskapistička, ne služi tome da se maknemo iz ovog svijeta već upravo tome da iz stanja drijemeža sagledamo jedan totalitet, jednu empiriju na više razina“

            Za kraj, autor je sve prisutne pozvao u potkrovlje Galerije SCa gdje će se u petak, 12. veljače s početkom u 19 sati održati nova epizoda programa Tko čita? S obzirom na broj posjetitelja večerašnje promocije, interes za čitanje u petak sigurno neće izostati.

Advertisements