Glamuzinin Everest kao mjesto koje tjera na borbu sa samim sobom

            Sinoćnjim je predstavljanjem pjesničke zbirke Everest zaokružen Frakturin ciklus Poezije u Velvetu. Nakon Sonje Manojlović, Aleksandra Huta Konoa, Aleša Štegera i Delimira Rešickog, pete je i posljednje večeri sučelice Seidu Serdareviću sjeo nagrađivani književnik i pjesnik, novinar i dugogodišnji urednik Drago Glamuzina kako bi, uz Ivicu Prtenjaču i Zorana Ferića, predstavio svoju treću zbirku poezije, još jedan vrijedan komadić Biblioteke Fraktati.

            Drago Glamuzina autor je stvarnosne poezije i tom je obliku pjesničkog izraza, kako je primjetio Ivica Prtenjača, vjeran od svoje prve pjesničke zbirke Mesari pa sve do danas. U Glamuzininu pjesničkom izrazu konstanta je narativan i jednostavan govor, rečenice, uglavnom rečenice, ali pomno odrezane, pune elegancije i stilski izbrušene. No, u Everestu se nazire i jedan pomak, potreba za egzilom, izum tog brda i izmještanje poezije iz gradova na taj Everest, Everest kao mogućnost bijega, pronalaska vlastite samoće iz koje možemo mnogo gubiti, ali i pronalaziti. „Dakle, ta dihotomija bivanja u praznini i u punini je nešto što sam ja u ovoj knjizi pročitao i što mi se jako dopalo“, zaključio je Prtenjača. Ferić je, nadovezavši se, ustvrdio kako u ovoj Glamuzininoj knjizi ima mnogo više života no u njegovim prethodnim knjigama, dodavši kako je on Everest doživio kao „ izlazak iz kaveza, iz jedne zatvorene cjeline i ulazak u prostor u kojem se prepliću razni životi.“

            O čemu govori Everest? O muško-ženskim odnosima, ovdje se radi i o roditeljstvu, o promjenama što nastaju nastupom tog velikog zaokreta u životu, o odnosima prema najbližima, o odvajanju života lirskog subjekta, o prazninama između naših života, o čovjeku koji se odvaja na prošlog ja,drugačijeg ja, na nekog čovjeka iz prošlosti i čovjeka sadašnjosti. Ferić ističe kako je  „ovo knjiga vrlo čestog relativiziranja svake povijesti, i ja i mi i povijesti i prostora u kojem živimo i emocije u kojoj trenutno živimo, a u slijedećem će se potpuno izgubiti. Ovo je knjiga o gubitku, a čini mi se da sve najljepše knjige pričaju o gubicima.“. s definicijom Everesta kao knjige o svakodnevnim gubicima slaže se i autor, no istodobno naglašava kako se takve stvari, napuštanja, raspadanja i osipanja obitelji svakodnevno događaju i kolika god jak nagon za svojatanjem tih malih osobnih trauma bio, na ekskluzivu nemamo pravo, a samim time niti na patetičnost. Upravo stoga, nakon dugog promišljanja i prebiranja po raznim radnim verzijama naslova, odabran je Everest, Everest kao mjesto na kojem su mnogi ostavili svoje kosti, ali i Everest kao metafora, kao mjesto koje tjera na borbu sa samim sobom, na izvlačenje onoga što pojedinac ne zna da nosi u sebi, a sve kako bi preživio.

            Zbirka se sastoji od 30 pjesama, uredničkom intervencijom podijeljenih u 3, ne pretjerano razdijeljena čitalačka ciklusa, tek toliko, kaže autor, da se čitatelju omogući „uzimanje zraka“, odmora od pročitanog i zamaha za nastavak čitanja. Osim fine ironije, brojnih metafora i suptilnog humora, zbirka se odlikuje svojevrsnom poezijskom napetošću koja za cijelog iskustva čitanja održava čitateljevu pažnju, a proizlazi iz nepomućene i neprekinute autorske pozornosti. No, ono što su svi predstavljači sinoć primijetili jest prozaičnost Glamuzininih pjesama koje funkcioniraju kao male priče, zasebne cjeline spojene u jednu veliku, metacjelinu. Njegove pjesme na neki način objedinjuju sva tri književna roda jer sve te priče u pjesmama u sebi sadrže i snažan dramski naboj, sukob između jednog i drugog ja i stoga mogu izvrsno djelovati kao predložak za roman.

            No Glamuzina, premda je već učinio nešto slično nakon izlaska prve zbirke Mesari zasad ne razmišlja posve u tom smjeru. „Kada sam to napravio nakon mesara, bilo mi je zanimljivo kao eksperiment. Postoji također i jedna situacija gdje sam pjesmu prvo objavio kao priču, a tek je potom pretvorio u pjesmu. Zanima me kako ta forma utječe na ono što mi želimo reći, dakle ako kreneš od iste jezgre, napišeš priču, pjesmu, roman, naravno da te vodi u drugim pravcima… No ne bih na taj način slijedio ovu knjigu, kada bih se na to odlučio, bile bi tu neke dodane teme i sam bi ton bio malo drugačiji.“

Foto : Fraktura

Advertisements