Kuća sećanja i zaborava – tekst koji je život sam, egzistencija za sebe

Je li zlo civilizacijska tekovina, nešto iracionalno, u nama skriveno i kroz nas objelodanjeno? Ili je ono odviše banalno da bismo njegovim problematiziranjem opteretili napučeni medijski, znanstveni, književni i umjetnički diskurs? I kakav je život obojen sveprožimajućim osjećajem krivnje? Ima li u prostoru oslikanom zlom čije praznine zapunjuje krivnja mjesta subverziji, pozitivnom i pogledu čvrsto usmjerenom prema naprijed?

            U posljednjem romanu nagrađivanog srbijanskog autora Filipa Davida Kuća sećanja i zaborava  ova se pitanja sudaraju i isprepliću u priči prožetoj elementima magijskog realizma. Teška pitanja traže aktivnog čitatelja i ne trpe tekstualnu lakoću i jednostavnost. S tom se mišlju čitatelji često ograđuju od knjige čija se tema konstruira oko pitanja Holokausta i metafizike zla. I ta ih misao prečesto od takve knjige odbije. U slučaju Kuće sećanja i zaborava čije je hrvatsko izdanje zaprešićka nakladnička kuća Fraktura objavila lani, vođen tom pretpostavkom čitatelj će ostati uskraćen za vrijedno, oplemenjujuće, upečatljivo i iznenađujuće oslobađajuće čitateljsko iskustvo. Ne uskrativši ni sebi ni čitatelju ništa od tekstualne ozbiljnosti i kvalitete, autor na posve neposredan, iskren i intiman način komunicira s čitateljem dopuštajući time svakom ponaosob stvaranje vlastitog čitateljskog iskustva, vlastito proživljavanje teksta i uranjanje u priču. Priču koja u čitateljevim rukama postaje karta u zatamnjen, ali čarobnim elementima oslikan svijet što ga je David stvorio za Alberta Vajsa, Židova u potrazi za onim nedostajućim fragmentom vlastitog identiteta uz čiju će pomoć slika biti cjelovita, a dugogodišnja bol i krivnja, ako već neće nestati, bar postati podnošljivije. Albertov je život spašen zahvaljujući žrtvi njegove majke. Ona je, na putu za Auschwitz njega i mlađeg mu brata Elijaha izbacila iz jurećeg vlaka ne bi li im tako osigurala bar neku nadu u preživljavanje. Albert, kao stariji brat, osjeća golemu odgovornost prema malome Elijahu i to što ga je izgubio, a njegova je sudbina ostala nerazriješena, proganja ga i u trenutku kada, u poodmakloj dobi, posjećuje svojevrsni simpozij preživjelih iz Drugog svjetskog rata, mjesto ispunjeno prevelikom tugom pomiješanom s osjećajem krivnje, mjesto traženja svega onog što ne želi ili ne smije biti nađeno, svega onog uznemirujućeg bez čijeg spoznavanja nije moguće pronaći mir.

            Može li saznanje i donijeti taj mir ili će nova spoznaja samo produbiti stari, postojeći nemir? Hoće li istina odvesti na put k smirenju ili u potpuno ludilo? Mnoge su priče, mnogi životi, a naposljetku, i mnoge istine, okupljene u Davidovoj Kući sećanja i zaborava i u svakoj je od njih spoznaja drugačijeg karaktera, drugačije obojena. No baš kao i u stvarnom životu, najčešće nije oslobađajuća, ali svakako je nužna. Kroz lik Alberta Vajsa i njegovu davnu mogućnost izbora, zaborava i promjene identiteta, preoblačenje u kožu njemačkog dječaka Hansa čime bi njegovim roditeljima umanjio gubitak, a sebe spasio u zaboravu, David pokazuje na koliko je razina zaborav pogrešan. Prije svega zaborav je, naravno, oslobađajući, ali tko smo ako zaboravimo? Zaborav nudi spas od boli, ali što kada je bol tvorbeni element identiteta kojim se cijeli život zaogrćemo. Što smo, pita se Vajs, a zajedno s njim to si pitanje postavlja i čitatelj, ako zaboravimo.

            Kuća sećanja i zaborava, iako opisana kao stvarno mjesto u jednoj izmišljenoj sceni ovog romana, metafora je za život. život koji se oblikuje u međuigri svjetla i tame, ispreplitanju sjećanja i zaborava. Ako zaboravimo jer je sjećati se preteško, izdali smo sebe, svoju prošlost i, prije svega, ljude utkane u tu prošlost.

            Autor je na jednom mjestu u romanu zabilježio kako neke stvari nije moguće zapisati. Ne zato što mi to ne bismo htjeli ili smjeli već stoga što postoji neka nevidljiva sila kojoj se nemoguće oduprijeti, sila pod čijim smo utjecajem nemoćni, sila koja nam brani. No Filip David ipak je uspio. Nevidljivoj sili unatoč, stvorio je priču o prošlosti čiji je pogled usmjeren u budućnost, priču tako složenu, a tako jednostavnu. Priču o zlu, o životu, o smrti, o svemu što smo skloni mistificirati, svemu što smo spremni uopćiti ne bismo li se tome poopćenome kasnije mogli vratiti i u njemu pronaći utočište. Ovim prekrasnim primjerom magijskog realizma, napisanog s mirallesovskom lakoćom i schlinkovskom oslobađajućom notom, David dekonstruira to opće i čini ga posebnim, osobnim. Time je stvorio europski roman u punom smislu te riječi, tekst koji je više od teksta, život sam, egzistencija za sebe…

Advertisements