Ja sam Malala – o djevojčici iza mita, njenim vlastitim riječima

Devetog listopada 2012. godine svi su važniji tiskani i elektronički mediji u svijetu prenijeli vijest o atentatu na maloljetnu Pakistanku Malalu Yousafzai čija je hrabra, glasna i snažna borba za ženska i prava djece zasmetala onima što su pod krinkom proučavatelja religije i poznavatelja Kur’ana terorizirali cijeli jedan narod i obezvrijeđivali samu bit svakog pojedinca dovoljno hrabrog da im se suprotstavi. Ono što nisu znali ili nisu htjeli znati jest da niti metak neće umanjiti gorljivost kojom je ova, tada petnaestogodišnja, djevojčica zagovarala, kako vlastito, tako i temeljno ljudsko pravo milijuna drugih djevojčica, pravo na obrazovanje.

            Djevojčica. U zapadnjačkoj kulturi, s netom navršenih petnaest godina Malala i jest bila djevojčica na pragu djevojaštva. No njena ju je vlastita, kultura islama, već dvije godine smatrala ženom spremnom za udaju, roditeljstvo i obiteljski život. Na taj su životni put usmjerene mnoge Malaline vršnjakinje pa je čak i nekolicina njenih školskih kolegica po navršetku trinaeste godine školske klupe zamijenila ženskim odajama suprugove kuće. Odmahujete glavom u nevjerici i neodobravanju? Nemojte jer ni Malala to ne čini. Knjigu naslovljenu jednostavno Ja sam Malala napisala je, u suradnji s britanskom novinarkom Christinom Lamb kao odgovor na pitanje što ga je prvi postavio taliban poslan da je ubije, a potom su se isto zapitali građani svijeta saznavši za njenu tragediju : „Tko je Malala*“ Jer Malala nije samo mit, nije samo ikona mira ili simbol jedne nove revolucije. Malala je djevojka, sada već gotovo žena i po našim, zapadnjačkim mjerilima, prepuna snova, ideja i želja. Ono što je čini različitom jest njena upornost, neustrašivost i proaktivnost. A ono što Malala želi (ili ćete bar čitajući steći taj dojam) jest da razumijete.

            Premda vas u svoje svjedočanstvo uvodi onime čega se sjeća iz dana kada je ranjena, Malalina priča, shvatit ćete ubrzo, puno je dublja. Pričajući o sebi, govori i o svom narodu, hrabrim i ponosnim Paštunima, o svojoj voljenoj zemlji, Pakistanu, prvoj domovini islama,  religiji čije postulate rado i spremno prihvaća i slijedi, religioznosti i duhovnosti kao tvorbenim dijelovima njena identiteta, bitnim za njeno postojanje u jednakoj mjeri u kojoj je to i obrazovanje, želja za znanjem i napretkom. Upoznaje vas s burnom, ratom, previranjima i državnim uredima opterećenom razmjerno kratkom poviješću svoje domovine, ispreplićući tu veliku, nacionalnu povijest, s malom, mikropoviješćću svoje obitelji, pričom od kakve su i satkane sve velike povijesti. S velikim poštovanjem Malala pripovijeda o svom djedu, velikom govorniku i čovjeku religije Rohulu Aminu Yousafzaiu, opravdavajući čak i odluke koje, iako prešutno, ne odobrava, a s neprikrivenim ponosom govori o svojim roditeljima, majci Tor Perkai, najljepšoj ženi u dolini i ocu Ziauddinu koji je, snagom volje i upornošću, u djetinjstvu nadišao mucanje, oslobodio se straha od javnih nastupa i svog oca, premda nikad nije posjedovao govorničku karizmu jednaku njegovoj, učinio ponosnim. Tu je upornost i spremnost na borbu za više ciljeve Malalin otac upotrijebio i kasnije u životu, boreći se za ostvarenje svog sna o osnivanju privatne škole i, naposljetku, ustrajući u važnosti obrazovanja za svoju kći.

Tek po opširnom upoznavanju s poviješću i prilikama u državi i klanu Yousafzai, Malala čitatelja upoznaje sa samom sobom. Hrabro, ali s dozom jeze, opisuje život svoje doline pod, iako neslužbenom, ipak talibanskom vlašću. Njeni opisi u sebi sadrže toliko stvarnog da će svaki čitatelj nakratko zastati i zapitati se koliko strašno mora biti živjeti u državi unutar države, vođenoj gotovo paralelnom vladom, bez institucija kojima se možete obratiti za pomoć ili zaštitu. A opet je djevojka poput Malale pronašla put, našla način da djeluje subverzivno, boreći se protiv talibana onime što su joj oni, svjesni njegove važnosti, pokušali zabraniti; znanjem. Držeći govore, prvo uz oca, a potom i samostalno, naastojala je ukazati na važnost obrazovanja i potaknuti roditelje da ne uskraćuju obrazovanje svojim kćerima. U tom je nastojanju nisu pokolebale ni talibanske prijetnje smrću kao ni optužbe da sve to čini radi vlastite promocije. No, da nije tako Malala je dokazala jer, premda je 2014. u dobi od 17 godina postala najmlađa dobitnica Nobelove nagrade za mir, njena borba ne prestaje. I neće stati sve dok obrazovanje doista ne bude dostupno svima.

Talibani su joj nanijeli mnogo zla iako zapravo nisu znali tko je Malala. Željeli su ubiti mit, simbol borbe i revolucije. Ona ih, ipak, ne mrzi. Premda ga za njih nema, u njoj je mnogo razumijevanja za druge ljude, stanovnike njene domovine, vođene strahom ili neznanjem. I stoga ona ovom pričom, govoreći o sebi, govori o mnogim odnosima, događajima i uzročno-posljedičnim vezama koje, kako to obično biva, izgledaju posve drugačije iz udobne i sigurne udaljenosti. I želi da i čitatelji razumiju, želi im približiti ono što njena kultura jest i objasniti što i zašto nije dio paštunske i islamske tradicije. Kako razumjeti može  samo informirana osoba, i ova je knjiga jedan oblik njene težnje za širenjem znanja.

Mnoge stvari, i prečesto, uzimamo olako. Više se niti ne osvrćemo na tinejdžere koji ne žele ići  u školu. Ne trudimo se objasniti koliko je obrazovanje važno. No jedna adolescentica kojoj je skupina odraslih pokušala oduzeti pravo na obrazovanje na noge je podigla cijeli svijet. Ja sam Malala i nije posve klasična biografija jer glavni joj lik neprestano izmiče iz fokusa prepuštajući glavnu ulogu svojoj borbi. Iako će mnogi zamjeriti stilsku neujednačenost, povremene preduge digresije i snažno prisutan glas iz sjene novinarke u ulozi ghost writera, ovo je knjiga vrijedna čitanja. Neće vam promijeniti život, to ćete morati učiniti sami, ali navest će vas da razmislite i ispuniti vas pametnim, hrabrim i motivirajućim mislima. A to je jedna od najljepših stvari što ih možete ponijeti sa sobom nakon književnog putovanja.

Advertisements