Soba – o zbiljskoj stravi, protkano iskrenim humorom, uz neodoljivo šarmantnog dječaka-pripovjedača

Svakom je petogodišnjaku (ili petogodišnjakinji) majka središte svemira. Ne zamara se pamćenjem njena osobnog imena, ostatak svijeta može je tako zvati, no za petogodišnje dijete ona je uvijek – Mama s velikim M. No za jednog vrlo posebnog petogodišnjaka Jacka Mama nije samo središte, ona je i jedina druga osoba u njegovu svemiru. Ona nije samo Mama s velikim M čije se osobno ime nije potrudio zapamtiti jer mu nije bilo potrebno. Ona je jedino Mama, Jack je nikada nije imao prilike promatrati u interakciji s drugim ljudima i nikada nije čuo da je itko zove ikako drugačije. On je Jack, a ona je Mama i njihov bi odnos bio više ili manje jednak svim drugim majka-sin odnosima da se ne odvija u Sobi.

            U tri su Sobna kvadratna metra, stješnjeni Ormar, Krevet, Stol, Štednjak, Zahod i Telka, a u malu su se Sobu natiskala i brojna značenja. Dok je za Jacka Soba svijet, sigurno utočište i jedino što poznaje, za Mamu je zatvor, prokletstvo, otrgnuće od svega bliskog i poznatog, prostor sveden na gole zidove, život sveden na puko postojanje. Jack je rođen u Sobi, iz Raja je, preko Mamine tibice stigao na Prostirku i sad se s Mamom igra, a kad se dovoljno naigra i bude od igranja umoran, ponovno će otići u Raj. Petogodišnjaku zvuči kao dobar i razuman plan. Ali Mama nije oduvijek bila mama i nije oduvijek živjela u Sobi. Prije sedam godina, mama se zvala Sharon, živjela je u kući s roditeljima i starijim bratom. I Mrežom za ljuljanje u dvorištu. Tad je imala 19 godina, studirala je i Jack joj nije bio ni u primisli. Ali mladost, naivnost i nečiji izokrenuti um pretvorili su, u manje od dvije godine, svjetlo u tamu, slobodu u ropstvo, život u postojanje, Sharon u Mamu…

            No ono što ni poremećen um ni skučen životni prostor nisu uspjeli jest slomiti duh. Mama je, kao i svaka mama ovog svijeta, iz pruženih okolnosti izgrabila najbolje što je mogla i za svog Jacka stvorila svijet. Koliko-toliko funkcionalan svijet. Pjevala mu je pjesmice i čitala priče, osmislila razne igre ne bi li mentalno i tjelesno išao ukorak sa svojim vanjskim vršnjacima, ostala je pribrana kako bi mogla biti dobra mama. Jednom ju je spasio došavši na svijet, ona je nastojala taj svijet učiniti boljim mjestom, zbog njega, a potom ga je razrušila kako bi mu pružila mogućnost da spasi sebe. A samim time i nju.

            Kao čitatelji, u Sobu ulazimo 21. ožujka, kao nepozvani gosti i nevidljivi promatrači Jackove rođendanske zabave. Ne vidimo i ne razumijemo odmah što se to točno oko nas zbiva, no to je sasvim prihvatljivo jer priču pred nas postavlja upravo Jack, a ni on ne razumije baš sve oko sebe. Ne zato što bi ga čudio izostanak druge djece i prijatelja oko njega već zato što ima samo pet godina, ma koliko veliki mislio da jest. Ubrzo nam, ipak, postaje jasno da nešto zaista nije u redu. Majka i sin stješnjeni u svega nekoliko kvadratnih metara životnog prostora nisu, nažalost, rijetka pojava, no majka i sin čiji je život tim skučenim kvadratima i omeđen ipak jesu. I dok se radnja polako razvija, čitatelj se pita je li posrijedi neka uvrnuta, ukoričena inačica Trumanova showa ili će potisnuti zvuk poznate pjesme o nasilju nad jednim dječakom svakog trena eksplodirati u njegovim ušima. Uskoro shvaća; istina je kudikamo gora od toga.

            Shvatit ćemo to tek u drugom djelu ovog romana, kada se Jack i Mama nađu na slobodi. Ili bar onome što se, društveno uvriježeno, naziva slobodom. Za dječaka to nije sloboda već Vanjsko, svijet prepun nepoznatih mu i nerazumljivih pravila, svijet koji na njegov upitan pogled, makar i nehotice, odgovara nerazumijevanjem ili slijeganjem ramenima. Ne snalazi se posve ni Mama, premda je u Vanjskom prethodno provela 19 godina. I tu čitatelja, u svoj svojoj punini pogađa tako često citirana rečenicama o sretnim i sličnim i nesretnim i osobitim obiteljima.

            Njihova je prva nesreća bila u zatočeništvu. Ipak, tamo su imali jedno drugo, svo su svoje vrijeme provodili zajedno i bili okrenuti isključivo jedno drugome. Pomislili biste kako je to taj poseban način njihove nesreće, ali nije. Nisu oni, kako i Mama shvaća i opominje, jedini s tom stravičnom pričom u sebi. Ono posebno u njihovoj nesreći događa se po izlasku iz zatočeništva, a očitava se u posvemašnjoj nepripremljenosti; i njih na svijet kakav će zateći, ali i svijeta na dvoje ljudi od kojih se jedno svijetu vraća, a drugo prvi put u nj stupa. Svi, naravno, žele pomoći, no nitko zapravo ne zna kako jer, pokazuje nam Emma Donoghue, pravog načina nema. Osobite nesreće zahtijevaju i osobit tretman, a nitko tko ih nije proživio, ne može razumjeti. Sva teorijska znanja ustuknjuju pred zbunjenim pogledom petogodišnjaka cijelog života od svijeta zaštićenog kao u majčinoj utrobi. A svijet je, sada kada se pred njim pojavio, gladan senzacije. Jer takav je svijet. Pojedinčeva nesreća, ako je dovoljno velika ili osobita, postaje društvena tema dana, tjedna ili čak mjeseca. Svjesni ste toga čitajući, no razmjeri te društvene gladi za senzacijom ipak osupnjuju. Zapitate se mora li sve biti industrija i jesu li nam doista sve priče ili bismo ponekad mogli brinuti i za živote skrivene iza tih priča.

            Emma Donoghue izjavila je kako ju je na pisanje Sobe potakla tragedija austrijske obitelji Fritzl, jedan od najvećih skandala 21. stoljeća. No napisani roman nipošto nema senzacionalističku notu. Topao je, prisan i prožet zdravim, nevinim, dječjim humorom. Soba nije triler, nije kriminalistička priča i nije horor, iako bi to u rukama manje spretnog pisca vrlo lako mogla postati. Soba je svojevrsna obiteljska drama, dirljiva priča o najprisnijem odnosu na svijetu, onom majke i djeteta i svim onim nadljudskim naporima što ih majke ulažu ne bi li za svoju djecu pronašle komadićak normalnog u ludilu oko sebe. Na trenutke je mučno i turobno čitati stranice koje kao da guše, no ovaj roman u suštini ne oduzima, on obogaćuje. A jednako kao što priča iz Sobe obogaćuje čitateljev unutarnji svijet, sjajan prijevod Vlatke Valentić obogatit će njegov rječnik. Autorica je za Jacka stvorila cijeli jedan svijet malih, dječjih riječi čijom nas uporabom iz stranice u stranicu raznježuje i nasmijava, a prevoditeljica je i hrvatskim čitateljima omogućila da u tom malom, a tako velikom svijetu uživaju bez nepotrebnih prepreka.

Advertisements