Noću dolaze lisice – oda smrti koja se, posredstvom fotografija, pretvara u život

U svom poznatom eseju Umjetničko djelo u razdoblju tehničke reprodukcije iz 1936. godine  njemački teoretičar kulture Walter Benjamin raspravlja o svim nedostacima što ih, za umjetničko djelo i njegovu autentičnost, donosi razdoblje tehničke reprodukcije, u čijoj nadgrađenoj verziji moderno društvo i danas egzistira. Iako se izradama kopija, pomoću različitih tehnika, pribjegavalo još od razdoblja antičke Grčke, moderni su načini reproduciranje pospješili i replike učinili dostupnijima širokim masama. No replici će, smatra Benjamin, uvijek nedostajati ponešto od autentičnosti originala, od nazočnosti u prostoru i vremenu i jedinstvenosti postojanja na mjestu na kojem se nalazi. Kako bi to zorno prikazao, za primjer uzima fotografiju i uvodi pojam aure, jedinstvenog prikaza daljine, ma koliko ona bila blizu.

            Slično se, iako vjerojatno ne s Benjaminovom aurom na umu, prema fotografiji odnosi i nizozemski pisac, pjesnik, putopisac, esejist i, možda i ponajprije, erudit Cees Nooteboom u svojoj nedavno objavljenoj zbirci priča Noću dolaze lisice. Osam kratkih priča što ih ne povezuju likovi, ali one svejedno čine smislenu cjelinu i vrlo je lako čitajući se zadubiti i pomisliti kako u rukama držite roman, 155 stranica nepovezanih likovima, nepovezanih radnjom, ali povezanih prostorima i motivima. Baš kao i Benjamin, i Nooteboom svoje nadahnuće crpi iz fotografija i, poput njemačkog filozofa, ni on nije siguran ispunjava li ga to iskustvo podilaženja fotografiji melankoličnim veseljem ili radosnim užasom. Prisjećajući se, on se od likova i mjesta na fotografijama udaljava ne bi li im se u slijedećem trenutku ponovno vratio, preispitujući stara značenja i upisujući nova, zaboravljajući tajne skrivene iza lica samo kako bi mogao stvoriti nove, trga komadiće ne bi li sastavio novu slagalicu, šeta na razmeđi kopije i originala, potonji gura u stanje reproduciranog samo kako bi ga potom uzdigao i učinio još osobitijim, još autentičnijim.

            Na ovom je svijetu malo što nova, sve se svodi na kopije, zaključuje Nooteboom posredstvom jedne od svojih junakinja, one bitne, možda i najbitnije, one kojoj je posvetio čak dvije od osam priča. U jednoj on priča njoj, govori joj sve što nije stigao, a u drugoj se ona obraća njemu. Ili se on obraća samom sebi, puštajući duhovima prošlih vremena da ga preuzmu i govoreći si ono što je, nekad davno, htio čuti od nje. Njenom glasu vraća već izblijedjelu boju, posredstvom fotografije, vrhunske obmane i ljudskog uma, majstorskog obmanjivača, od kopije stvara nešto autentičnije i od samog izvornika.

            Tako je s cijelom, opsegom nevelikom, ali snažnom i upečatljivom Nooteboomovom zbirkom. Priče o ljudima i mjestima, priče što ih povezuju mjesta i elementi, priče o životu, ljubavi i smrti nisu ništa novo. No lakim i jednostavnim, a pomno biranim riječima i svježim, godinama oplemenjenim, ali ne i načetim mislima Ceesa Nootebooma te su priče osnažene i čine pravu literarnu poslasticu, ključ za literarno putovanje najvišom klasom. Prije svega, to je putovanje Mediteranom, ali ne njegovim fizičkim prostorom, njegovim prekrasnim krajolicima. Govoreći o Srednjoj Europi, često govorimo o stanju uma, a ne o geografskoj cjelini. Za Nootebooma Mediteran je zamijenio Srednju Europu i postao prostor slobode, prostor za prisjećanja, sve što se dogodilo na Mediteranu, od Alžira, preko Italije do Španjolske, odvijalo se jednom u prošlosti i sada se ponovno zbiva u prostoru pripovjedačeve memorije, u pukotinama njegovih čežnji. Za njega, Mediteran je mjesto ostvarenja težnji, ali i prostor velikih životnih gubitaka.

            A s tim se gubicima nosi koristeći razne elemente kako bi pobudio uspomene i potom ih srušio, gradeći nove priče, s životu različitim ili životu jednakim, ali njegovim svršecima. Možda nam je to svima potrebno, možda se čitanje Nooteboomovih priča zato doima tako bliskim i poznatim, gotovo već proživljenim iskustvom. Možda je to iskustvo stvaranja vlastitih svršetaka, iznalaženja načina za oproštaj jedna od temeljnih ljudskih potreba. Nooteboom je način pronašao u prisjećanju, čuvanju od zaborava. U njegovim se pričama život pretače u smrt, a smrt ponovno u život i povezuju ih, ako išta, sjećanja. Ona oživljuju mrtve, a njihov izostanak umrtvljuje svaku životnost.

            Koliko je ovaj roman prije svega oda očuvanju od zaborava, oživljavanju mrtvih i kontinuiranom stvaranju uspomena, očituje se već u naslovu. Ili u priči iza naslova. Jer Noću dolaze lisice govorila je pripovjedačeva baka, on je to upamtio i ispričao Njoj, a Ona, najvažnija Ona čijim su imenom naslovljene čak dvije priče, na to ga je jednom prilikom podsjetila i time, ne znajući, dala naslov zbirci. Stavivši je u naslov, on je od zaborava otrgnuo i Nju i baku i bakinu misao. Kao da bi ih inače mogao zaboraviti.

Advertisements