Zagorka za rođendan svojim sugrađanima poklonila Zagorkinu priču

Drugi je ožujka ove godine, kažu, iznadprosječno topao. U usporedbi, valjda, s drugim ožujcima ranijih godina. No u usporedbi s ugodno zagrijanim podsljemenskim stanom drugi je ožujka izrazito hladan. Posebice bez dodatne, zimske opreme. Hladnoći unatoč (ili zbog topline) u Tkalčićevoj se ulici, pred spomenikom Mariji Jurić Zagorki okupilo raznoliko mnoštvo, mladih i starih, muškaraca i žena, od djece ugodno ušuškane u dječja kolica do gospode čije su glave zaštićene šeširima. Baš kao u vremenu kojim će svi okupljeni uskoro krenuti. Okupljenih je mnogo, kudikamo više od najavljene četrdesetorke, no nije im za zamjeriti. Rođendanske se zabave nerado propuštaju, iznimne poput ove još i nevoljkije.

            Crkveno zvono oglašava devetnaesti sat toga dana. Tjeraju vještice, govori djevojka čiji glas nadjačava zaglušujuću buku s crkvenog zvonika, no nas neće otjerati. Jer u predvečerje trećeg ožujka vještice nisu gorjele, korizmi unatoč bile su slobodne prošetati poviješću bogatim prostorom Gornjeg grada i znatiželjnom mnoštvu ispričati jednu posebnu priču, Zagorkinu priču. I to njenim vlastitim riječima. Među uzvanicima se, naime, pojavila i sama Marija Jurić Zagorka i povela okupljene u jednosatnu šetnju. Put joj je osvjetljavao tek jedan fenjer jer u ono vrijeme javne rasvjete nije bilo, a gradske su ulice, osobito raskrižja, bile opasne, napose noću kada vas je mogla napasti i opčiniti kakva vještica. Od Tkalčićeve ulice, preko Krvavog mosta, uz Radićevu i Kamenita vrata do Markova trga pokraj kule Lotršćak i, napokon, posljednje postaje u Mesničkoj ulici, Zagorka je vodila šetače Zagrebom kakav je nekad bio, Zagrebom kakvog ga je oživjela i od zaborava sačuvala u svojoj Gričkoj vještici. Više ne postoje automobili, nekih zgrada i prolaza još nema, na njihovu su mjestu drvene kuće i uski mostići ili redovi trgovina i radnji zagrebačkih trgovaca i obrtnika. Na Markovu se trgu još uvijek nalazi Zemaljski arhiv u kojem Zagorka provodi dane iščitavajući stare spise, proučavajući arhivske knjige i vrlo predano stvarajući povijesnuo utemeljenu osnovu svome serijalu.

            A predano su i pomno kulturno-povijesnu turu Zagorkina priča pripremile mlade povjesničarke Martina Findrik i Ana Zbiljski, poklonice Zagorkina lika i djela, mlade žene u čijem su profesionalnom, povjesničarskom fokusu vještice odavno pronašle svoje mjesto. Stoga je, kažu, ideja o kostimiranoj, kulturno-edukativnoj šetnji nastala gotovo pa sama od sebe. Jednostavno se dogodila, a s obzirom na zaista ogroman interes Zagrepčana i Zagrepčanki za život i rad Marije Jurić Zagorke, ovo vatreno krštenje upriličeno kako bi se još jednim kvalitetnim programom obogatila proslava Zagorkina rođendana, ali i na dostojan način obilježila stota godišnjica prvog uprizorenja Gričke vještice na kazališnim daskama zagrebačkog HNK, uskoro bi moglo prerasti u redovnu gornjogradsku šetnju.

            Crveni bi dvorac i druge plemenitaške palače tako ponovno mogle postati sastavni dio vizure zagrebačkog Gornjeg grada kojim bi, makar nakratko, ponovno zavladale vještice. Ovog puta kako bi slobodno i bez straha od mučenja i lomače mogle sve prisutne opčiniti putovanjem u neko prošlo vrijeme i pružanjem količine novog, nepoznatog, a tako važnog zanja. Kao i prve večeri, na tom će putu svim zaitneresiranima Zagorka otkriti kako je i zašto počela pisati, tko je od njenih likova bio u stvarnosti utemeljen, čiji je karakter stvorila spojivši nekoliko različitih povijesnih osoba, a kome je odlučila podariti malo više životnosti i učiniti ga zanimljivijim i važnijim no što je to doista bio. Ipak, ono što će mnoge zanimati najviše od svega, tko je doista bila kontesa Nera, Zagorka će ostaviti kao svoju malu tajnu. Povjesničari se oko toga još uvijek spore, a ona im neće uskratiti to malo zadovoljstvo.

Advertisements