“Kod nas napisana riječ ima težinu”

Malen i intiman, tek diskretnim svjetlom osvijetljen, relativno je mračan prostor zagrebačkog kluba Vinyl bio savršeno poprište još jednog Razotkrivanja, događaja što ga Fraktura organizira kako bi publici što dublje i intimnije predstavila svoje autore. Ovog puta razgovor je vodila urednica Iva Karabaić, a njoj sučelice sjeo je Muharem Bazdulj, pisac, prevoditelj i novinar, autor u Hrvatskoj nedavno objavljenog punokrvnog balkanskog noira Mali prozor.

            Iako je posve svjež iz tiskare, put nastanka Malog prozora bio je, zapravo, iznimno dug. Prvi je kostur autor napravio prije gotovo 14 godina, no tada je, u vrlo kratkom razdoblju, objavio dva romana i od objavljivanja trećeg odustao je kako ne bi zagušio njihov prijem, posebice stoga što se ovdje radi o žanrovskoj književnosti, o krimiću čije je dostojanstvo, smatra Bazdulj, vraćeno tek fenomenom skandinavskih krimića i kvalitetnim domaćim autorima kakav je, primjerice, Josip Mlakić. Na romanu je dugo radio i on je plod njegove fascinacije žanrom kriminalističkog romana, prvenstveno njegove noir sastavnice stoga ne čudi što kao neke uzore na samom početku navodi Raymonda Chandlera, Rossa Macdonalda i Jamesa Ellroya. „Svi ti autori koriste krimić u kontekstu socijalnog komentara što je meni uvijek bilo bliže od matematičkih problema kao kod Agathe Christie. Krimić je zahvalan kao žanr jer ima fabulu koja vuče, a onda se u nju mogu uplesti razne stvari. „

No u domaćih je autora uvijek pronalazio problem s likovima inspektora te je stoga njegov glavni lik, sveučilišni profesor Muharem, u središte nekonvencionalne istrage u Malom prozoru ubačen posve neočekivano, kao protuteža balkanskim policajcima. „Muharem se, nakon ubojstva najboljeg prijatelja, u središtu istrage našao igrom sudbine, spletom životnih okolnosti i naprijed ga vodi, prije nego želja za osvetom, radoznalost i osjećaj duga prema prijatelju, to je ono što ga tjera da ide dalje i dublje prokopava.“ Iako pripovjedač nosi njegovo ime, Bazdulj kaže da niti u jednom njegovom liku nema više od deset ili petnaest posto neke stvarne osobe, nema tu ključa po kojem bi se likove iz romana trebalo povezivati sa stvarnim osobama. „Bilo bi, uostalom, pomalo morbidno kreirati lik koji ćeš ubiti prema nekome. Ako to već želiš učiniti, kreiraj ga prema sebi. Ja sam se, ipak, poigrao s pripovjedačem, dao mu svoje ime jer to mi je zanimljivije. Više volim, ako pravim tu vrstu trika, da se poigravam sa samim sobom nego s nekim drugim.“

Osnovna tema Malog prozora ubojstvo je najboljeg bosanskog istraživačkog novinara s prijelaza stoljeća Denisa Durakovića i, premda roman nije baziran na stvarnim događajima, mnogo se stvarnosti iz njega može iščitati. Balkanska je stvarnost, uvjeren je Bazdulj, nepresušan izvor inspiracije za sve autore, kako krimića, tako i ozbiljnih romana teških tema. „Čuvena je Kafkina parabola, ako dobiješ u stvarnosti, izgubio si u metafori i obratno. Upoznao sam pisca, Danca, nagrađenog pjesnika koji je za svoju prvu zbirku pjesama dobio dvogodišnju naknadu danskog Ministarstva kulture, ali ipak je bio pomalo zavidan jer kaže da kod nas napisana riječ ima težinu. U zapadnim je društvima to posebno izraženo nakon svršetka Drugog svjetskog rata, možeš reći sve, ali ništa nije važno. Poticajno je stvarati u društvu u kojem napisana riječ još uvijek ima neku težinu, u kojem uz pomoć pisanja možeš pokretati društvene mehanizme.“

Pisanjem se možda i može nešto potaknuti, no na našem se području od pisanja još uvijek ne može živjeti. Stoga se Bazdulj, kao i mnogi drugi autori, uz pisanje bavi i novinarskim poslom. Pisanje mu je privatno draže i bliže, no i kada bi mogao ne bi se odrekao novinarskog posla. Samo bi, kaže, pisao manje. „Novinarski je posao ponekad poput rada na traci, moraš pisati i kada nemaš pravu temu ili inspiraciju jer imaš taj prostor koji dužiš i koji moraš ispuniti. Ja volim novinarstvo. Svatko tko kaže da ne očekuje reakciju na svoje pisanje, laže. A kad pišeš roman, taj razmak između pisanja i reakcije traje mjesecima dok kod pisanja članaka ili kolumni, danas napišeš, sutra je objavljeno i imaš reakcije. A ja to volim, kad ono što pišem izazove reakciju kod ljudi.“

Kao panbalkanski stanovnik, rođeni Travničanin s dugogodišnjom sarajevskom adresom, trenutno nastanjen u Beogradu, Muharem Bazdulj prati i društveno-političku situaciju u Hrvatskoj. Iako je Hrvatska u procesu pridruživanja svjetskim i europskim zajednicama najdalje odmakla, smatra da je to ostvarilo i jedan paradoks. Naime, dok je, pri procesu pridruživanja postojao sustav kontrole i, samim time, i dojam senzibiliziranosti za neke probleme, poput manjinskih, danas te kontrole više nema i situacija je kao u otpuštenom pretis-loncu. Zanimljivo mu je, kaže, promatrati i kako se problemi koje je Hrvatska imala prije 5 ili 7 godina sada pojavljuju na istoku, a još mu je zanimljiviji politički fenomen pri kojem politika desnice često ima više šanse napraviti konačni korak one politike koje se ljevica plašila.

Za kraj, autor je otkrio kako trenutno radi na novom tekstu, pokušaju pisanja povijesti dvadesetog stoljeća kroz priču o jednoj ženi iz takozvane sive zone. Vrlo ambiciozan pothvat, slaže se, ali smatra kako će, premda možda nema dovoljno činjeničnog znanja, time dati svoj mali doprinos pisanju o povijesti najturbulentijeg od svih stoljeća.  Ne isključuje niti povratak žanru krimića, tek očekuje reakcije publike, no prve su povratne informacije dobre i prvi su čitatelji zadovoljni različitim momentima u romanu. „Kad čitam iz gušta, ne da napišem prikaz ili da se pročitanim kasnije poslužim u svome radu, ja čitam krimiće. Volim, recimo, Gillian Flynn ili Tanu French i kad čitam iz čistog ćeifa, čitam krimiće. Volio bih tako i ja nekom pružiti taj isti ćeif“, zaključio je ovaj zanimljiv autor svoje gostovanje, početak novog početka u Hrvatskoj.

Advertisements