Rumena Bužarovska u Zagrebu “Imamo sličnu tranzicijsku, patrijarhalnu stvarnost što moje pisanje čini vama zanimljivijim.”

Makedonska sveučilišna profesorica i književnica Rumena Bužarovska na makedonskoj je književnoj sceni prisutna tek nešto kraće od jednog desetljeća, no svojim je jednostavnim, ali jasnim i snažnim pripovjednim stilom osigurala status jednog od najvažnijih glasova mlađe generacije. U domovini je objavila tri zbirke kratkih priča Čkrtki (2007.), Osmica (2010.) i Mojot Muž (2014.) od kojih su dvije prevedene i na hrvatski jezik; Osmica je, u Algoritmovoj nakladi objavljena lani dok je predstavljanje Mog muža u izdanju V.B.Z.a bilo povod sinoćnjem okupljanju u Cafeu U Dvorištu.

            Već sama činjenica da pred zagrebačkom publikom ponovno stoji autorica čija je druga zbirka kratkih priča objavljena jedva godinu dana po izlasku prve svjedoči o sjajnoj recepciji i gotovo zvjezdanom statusu što ga ova makedonska kratkopričašica ima među hrvatskom čitateljskom publikom. Kako i ne bi, smatra urednik Kruno Lokotar, kad je ekonomika Rumeninih kratkih priča nalik onim američkima, a hrvatska čitateljska publika voli Raymonda Carvera i Flannery O’Connor te stoga sumnje u uspjeh nije bilo. Ipak, Bužarovska nije pišući razmišljala o načinima na koje će se njene knjige primiti u drugim zemljama i kulturama, o putevima kojima će dalje krenuti kao niti o jezicima na koje će biti prevođene. To ne čini ni sada jer, kaže, kad piše s ambicijom, to obično završi katastrofom te stoga uvijek piše opušteno i samo o onome što je zanima, u čemu i leži jedan od razloga zašto publika još čeka na njen prvi roman. Iako je popularna u zemljama regije, ističe da publici ne podilazi „Ne pokušavam uvrstiti hrvatsku ni, recimo, srpsku stvarnost nego mislim da je ovdje ljudima prihvatljivo i zanimljivo ono što pišem jer smo svi iz slične kulture i svi imamo patrijarhalnu, tranzicijsku stvarnost te su stoga moje slike zanimljive.“

            Tu je sliku autorica podcrtala opisujući događaj s lanjskog Pričigina, u sklopu kojeg je jedne večeri ispričala priču na temu „Kako su moji doznali da sam gay“ i time, iako je priča bila potpuno izmišljena, podigla mnogo medijske prašine u rodnoj Makedoniji što, s jedne strane, svjedoči o njenu sjajnom pripovjedačkom talentu i nužnoj pripovjedačkoj uvjerljivosti no s druge strane otkriva i neke nedostatke društva u kojem živi. Dok su joj neki čestitali na otvorenosti, drugi su, ističe, pod utjecajem predrasuda naglo promijenili svoje mišljenje o njoj. I jedni i drugi potvrdili su poantu koju je pričanjem priče željela istaknuti; ljudi ne prate što se događa u njihovoj državi već se bave besmislenim tračevima.

            Prevoditelj knjige i makedonist Ivica Baković istaknuo je, pak, kako je riječ o izrazito talentiranoj mladoj autorici čije su zbirke možda i najvažnija djela kraće proze izdana u Makedoniji u posljednjih desetak godina. Ona je, zapravo jedna od pripadnica najmlađe generacije makedonskih pisaca kraće proze koja se predstavila 2012. godine antologijom Vjetar nosi lijepo vrijeme i već se tu detektira kako je toj najmlađoj makednoskoj proznoj generaciji karakterističan odmak od makedonske književne tradicije, za razliku od ranijih generacija postmodernističara i fantastičara odmiču se od te linije i zapravo se uklapaju u suvremene probleme, dotiču važna pitanja suvremenog makedonskog društva. Iako su, posredstvom antologije, svi ti mladi autori u istoj ladici, Baković smatra kako će s vremenom i njihova književna raznorodnost isplivati te će ih književnost promatrati jedne odvojene od drugih, kao što i zaslužuju.

            Osvrćući se na samo iskustvo prevođenja, ističe kako je to bilo jedinstveno iskustvo, što iz profesionalnih, što iz privatnih razloga i postavljanja u ulogu žene autorice te upoznavanja sa svim novinama što ih žensko iskustvo samo po sebi donosi. Jedanaest kratkih priča, jedanaest različitih pripovjedačkih glasova bili su i zaseban izazov. Za njega, bio je to zbir različitih glasova, ono što ga zadivljuje i kod priča iz pera Rumene Bužarovske koje nije sam preveo. „To je zbir različitih ja, zbir različitih glasova koji predstavljaju jednu cjelinu, koji su dugo bili tiho, dugo su šutjeli“ a zbog toga što je tim utišanim glasovima dala prostor i jačinu, smatra Baković, Rumena Bužarovska već je osigurala svoje mjesto u makedonskoj književnosti.

            S njim se složio i hrvatski autor Kristian Novak kojeg, kako je kazao Lokotar, Rumenine priče naprosto izuvaju iz cipela. „Posrijedi je jedan prekrasan pripovjedački dar, nema metafora i bogatstva u tom smislu, ali se stvar itekako događa kroz taj neki jednostavan jezik.“ Ono što njega kao čitatelja uvijek vraća tom tekstu jest spoznaja što tekst njemu čini, pred njim se osjeća golo i fejk, Dakle, imamo nekakvo oko koje doista vidi sve nesigurnosti, oko koje vidi i ne skreće pogled i nakon toga to opisuje. Tim se pričama vraćam jer to čini dobra književnost, ona nas svede na zajednički nazivnik i kaže; goli ste, fejk ste i to je u redu, krenite iznova.“

            S kojim će projektom iznova krenuti autorica u čijem je životopisu skandalozan samo silan pripovjedački talent, zagrebačkoj publici nije otkriveno, no ipak smo doznali kako Osmica ide i dalje od svog ukoričenog izdanja. Branko Schmidt je, naime, otkupio prava za tri priče te uskoro možemo očekivati i dramsku seriju snimljenu po njima, a u pripremi je i jedna kazališna predstava. Sve je to plodno tlo za ovu mladu autoricu čiji je cilj, kroz različite glasove uvijek prenijeti vlastito iskustvo i zadržati autentiku i njen put ka probijanju granica. Psiholoških, državnih, regionalnih i tko zna kojih još…

foto : HINA

Advertisements